Friday, March 7, 2014

Nije ovo bratstvo i jedinstvo

U regiji se održavaju sportski turniri za invalide na kojima igraju ratni veterani iz BiH, Hrvatske i Srbije. Otišli smo na takav turnir u Banja Luci, misleći da bi to mogla biti priča o pomirenju. Mnogi ratni veterani nakon rata nikada više nisu posjetili zemlju s kojom su ratovali, a kamoli da su sretali nekadašnje neprijateljske vojnike. Veterane igrače sjedeće odbojke sport je povezao, bez toga se vjerojatno ni oni nikada ne bi sreli
U Mostaru sam 2009. godine upoznala Adema Maksumića, radeći na tekstu o miješanim brakovima. Adem je za rata u Mostaru izgubio nogu. Kada ga je tadašnja cura, Hrvatica, došla prvi put posjetiti u bolnici u Splitu nakon amputacije, otkrio je plahtu i rekao joj: „Pogledaj i ajde kući sada. Ja ću se teško pomiriti s tim, a ti pođi, živi svoj život.“ Vjenčali su se godinu kasnije, u srpnju 1993., usred najžešćih sukoba između Hrvata i Bošnjaka u Mostaru. Adem se pomirio s gubitkom. Pored mostarskog mosta je tada držao trgovinu suvenirima, imao je skladnu obitelj i bavio se sportom. Tada sam od njega prvi put čula da se održavaju sportski turniri za invalide na kojima igraju ratni veterani iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Bilo mi je jasno da moram otići na jedan takav turnir. Mislila sam da bi to mogla biti priča o pomirenju među ljudima koji su nekoć međusobno ratovali da bi se s posljedicama toga rata, godinama kasnije, okupili na sportskom terenu. 

„Nije ovo nikakvo bratstvo i jedinstvo“, razbio mi je iluzije Novak Grbić čim sam došla u Banja Luku na 12. Međunarodni turnir u sjedećoj odbojci „Banja Luka Open 2013“, koji se održavao 7. novembra 2013. godine u Sportskoj dvorani „Obilićevo“. Grbić je svoj stav popratio mahanjem u znaku „ne“, kao da i gestikulacijom želi jasno odbiti takvu ideju. I onda je nastavio: „Ja jesam za pomirenje, u smislu da budemo komšije i da se ne svađamo oko međe, da živimo svatko u svom dvorištu i ne bacamo si smeće, ali nisam za bratstvo i jedinstvo. To je izmišljena, šuplja priča i da smo bili iskreni u onom sistemu, ne bi došlo do rata.“ Grbić je predsjednik Odbojkaškog kluba invalida „Banja Luka“, organizatora tog prijateljskog turnira na kojem su bile još tri ekipe: Sportsko društvo invalida “Hrabri“ iz Zagreba, Invalidski odbojkaški klub“Zavidovići“ iz Federacije Bosne i Hercegovine i Klub sjedeće odbojke “Feniks“ iz Kikinde u Vojvodini. Banjolučki turnir se održava svake godine i te se ekipe već godinama okupljaju.



Grbiću se 1993. mina aktivirala u lijevoj šaci, imao je 22 godine. Za sjedeću odbojku nije čuo sve dok krajem devedesetih nije otišao na rehabilitaciju u Sloveniju i tamo dobio prve informacije o tom sportu. Tako su 1999. organizirali klub i počeli se baviti sjedećom odbojkom. Godinu kasnije su otišli u Zagreb vidjeti kako rade „Hrabri“ pa u Sarajevo k „Fantomima“, višestrukim prvacima Europe u sjedećoj odbojci, mada kaže da se ni prije rata nisu Banjalučani i Sarajlije voljeli, ali i jedni i drugi vole sport pa su im Banjalučani „krali znanje“.

Malo nakon toga su krenuli regionalni turniri. Igra se, pobjeđuje, gubi, slavi i zafrkava, ali Grbić kaže da ne razgovaraju o ratu. „Neka ozbiljnija rasprava nema smisla, svatko ima svoje stavove i nećemo ih mijenjati. Nisam šovinist, ali sam nacionalist, uvijek ću biti, u smislu da branim svoj identitet. Ne mogu shvatiti da mi sjedimo sada za stolom i, recimo, lupamo čaše, i onda dođe konobar i meni kao Srbinu naplati 12 časa, a tebi kao Muslimanu ili Hrvatu jednu času, a razbili smo svaki po tri ili četiri. To mi ne ide baš. Nismo samo mi udarali klepe Muslimanima i Hrvatima, a oni su šutjeli, nije baš tako bio. Zato je bolje ne pričati o tome, to je prošlo“, objašnjava Grbić.

No u Banja Luku smo došli baš zato što smo htjeli razgovarati. Ne o ratu, već o tome kao oni koji su bili u tom ratu i stradali sada gledaju na ono što je bilo i jedni na druge. Mnogi ratni veterani nakon rata nikada više nisu posjetili zemlju s kojom su ratovali, a kamoli da su sretali nekadašnje neprijateljske vojnike. Veterane igrače sjedeće odbojke sport je povezao, bez toga se vjerojatno ni oni nikada ne bi sreli.

„Nije to tako jednostavno, nije ni meni prvi put bilo jednostavno igrati u Banja Luci, s ljudima protiv kojih sam možda ratovao. Mislio sam hoću li nekoga prepoznati, jer mi ne znamo gdje je tko bio, ne razgovaramo o tome. Ni u Beograd mi nije bilo svejedno prvi put ići. Nisam znao jesam li na nekom spisku, kako će biti, ali sport je jači od straha i s vremenom više ne mislite na to, to su ekipe, isto kao da su Mađari. Ne možete igrati ako imate mržnju u sebi i razmišljate o tim igračima kao o neprijateljima. Ali ima branitelja iz Hrvatske koji ne bi nikada išli igrati u Beograd“; kaže Enes Nuhić iz Siska koji je 1992., kada je imao 23 godine, kleknuo na nagaznu minu pokušavajući spasiti kolegu koji je stradao u minskom polju. Nuhić kaže da se na turnirima razgovara o svakodnevnim stvarima; poslu, mirovinama, invalidskim protezama i da se stvaraju sportska prijateljstva, ali se ne razgovara o ratu.

„Ne znam o čemu bismo trebali razgovarati, mogli bismo samo doći do nekih tema kojima bismo dignuli tenzije i upali u svađe“, kaže.

Na parketu, tamo gdje se u sportu obično nakupljaju tenzije, samo druge vrste, atmosfera je opuštena. Nema psovanja, predbacivanja sucu, a nema baš ni publike. Proteze su naslonjene na klupe s kojih treneri povremeno dovikuju upute, igračima su ruke malo u zraku, malo na podu, jer se njima kreću tako brzo da vam to izgleda sasvim jednostavno, a nije. Kažu da je sjedeća odbojka težak sport. Na terenu svi izgledaju jednako, kao ljudi koji u jednom trenutku života nisu imali sreće, ali su nastavili dalje.




„Meni su svi prijatelji, nebitno je tko je Hrvat, Srbin, Musliman, mi smo prije svega ljudi. Stradali smo voljom velikih usijanih glava, mi smo slučajem bili tamo“, kaže Mujo Bošnjaković iz Zavidovića i dodaje da će svatko reći tako, kao on. No on je zapravo jedini koji je naglašavao da je nebitno tko je tko i jedini koji je rekao da nije nacionalno opredijeljen. A i odmah na početku se jasno ogradio rekavši da ne želi razgovarati o nacionalizmu, jer „nacionalizam mrzi“. Pred kraj rata, 1994., Mujo je u 22. godini izgubio nogu. Stao je na minu. Zavidovići su bili u okruženju i JNA i HVO-a. Kada ga pitate u ratu s kim je stradao, kaže: „S neprijateljem“ i glasno se nasmije, pa kad vidi da čekate odgovor, doda: „Sa Srbima, ali mogao sam stradati i od HVO-a jer sam ratovao gdje sam morao. Stao sam na minu u ratu, nevažno tko je postavio.“ Pitam ga što misli o tome što se u Banja Luci, a čulo se to i na turniru, ne doživljava baš Bosnu i Hercegovinu svojom zemljom. Mujo kaže da je za njega i Republika Srpska Bosna i Hercegovina i da bi tako trebalo biti za sve, ali da su „velike usijane glave navukle ljude da misle drugačije“. Pitam ga bi li to mogao reći i Novaku, na primjer. „Vrlo je nezgodno na tu temu razgovarati između nas, ne mogu ja promijeniti nečiju svijest“, kaže.

Valter Setorić je iz Kikinde prvi put  prije pet godina došao na banjalučki turnir i kaže da mu je bilo strašno tužno kada je vidio ljude koji su toliko godina ratovali između sebe: „Popilo se, muzika je krenula, krenule su i suze… Muzičar nas je uboo u dušu, muzika nas je spojila i divno smo se družili.“ Valter je mobiliziran za rata i poslan u Slavoniju. „Pokupili su nas preko noći, prebacili preko i rekli 'Borite se', i ja sam se morao boriti. Što ću, nisam imao 5000 maraka da izbjegnem regrutaciju. Bio sam na minobacaču, da li sam nekog pogodio ili nisam, ne znam. Imam ujaka u Osijeku, možda sam mu granatirao kuću, otkud znam.“ Njegovo ratovanje se brzo završilo. Nakon 18 dana pala je mina od minobacača iza njegova položaja i pogođen je u leđa.

Dok je navečer, poslije turnira, muzika treštala u motelu Golden Card gdje je održana zajednička proslava, pitam ih pazi li se što će se svirati, da ne bi koga što uvrijedilo. Mujo kaže da se svira sve što je meraklijski, i sevdalinke, i dalmatinske i srpske pjesme. Igrači „Hrabrih“ iz Zagreba kažu da ne puštaju baš Thompsona jer bi to moglo biti nezgodno. Kao što je i nezgodan turnir u Kninu jer se održava 5. augusta, na obljetnicu Oluje, pa organizatori nisu htjeli zvati ekipu iz Banja Luke da se ne bi shvatilo kao provokacija. Neki vode računa i o drugim stvarima. Tako Zoran Ješić iz kluba „Banja Luka“ kaže: „Može netko reći za Zavidoviće da su ekstremna muslimanska sredina, ali ovi momci dokazuju sasvim suprotno. Njima nije teško reći 'naši gosti iz Banja Luke, iz Republike Srpske'.

Kada bi rekli 'iz manjeg BiH entiteta', znao bih da imaju nekakav problem i ne bih se osjećao prijatno.“ Zoran je kapetan reprezentacije RS-a i reprezentacije Srbije u sjedećoj odbojci. Odlučio je igrati za Srbiju jer, kaže, nitko nikada nije zvao igrače iz RS-a da igraju za BiH reprezentaciju, prvake svijeta u sjedećoj odbojci. Kaže da bi bilo i „nezgodno da igra za BiH zato što su svi u reprezentaciji Bošnjaci – od ekonoma do zadnjeg igrača“. „I što onda kada se igra u inozemstvu i svi odu poslije u bošnjački klub, a ja bih u srpski ili kada se moli…“, kaže.  S obzirom na to da je banjalučki tim jedini bio na turniru koji se molio prije utakmice, grupno izgovarajući Očenaš, pitam ga bi li nekome tko nije pravoslavac u njegovom klubu to moglo smetati. „Ne bismo tog čovjeka prisiljavali da moli s nama, mogao bi sjediti sa strane dok mi obavimo molitvu“, odgovara. Zoran kaže da je ključ uspjeha međusobno uvažavanje i poštovanje i onda, nakon pauze, doda: „Jedni kraj drugih.“ Zoran nije slučajno rekao „kraj“. Jedni kraj drugih, ne jedni s drugima. I još mi je pojasnio: „Pogledajte to realno: mi ne igramo s njima , mi igramo protiv njih.“



Do tada mi je već bilo jasno da turniri na kojima se sreću ratni veterani nisu priča o pomirenju, o otvorenom razgovoru o onome što se dogodilo i što se dogodilo njima, nego o sportu. Većina klubova sjedeće odbojke, najpopularnijeg ekipnog invalidskog sporta u zemljama bivše Jugoslavije, nastala je nakon rata, kada se naglo povećao broj invalida. No klubova je i dalje malo i da bi redoviti igrali, osim na europskim i svjetskim prvenstvima, povezali su se s drugim klubovima iz regije i organizirali turnire. To im je bio način da igraju. Jer bez sjedeće odbojke, kako Valter kaže, ne mogu. „Kad igram odbojku, ne osjećam se kao invalid, već kao 'normalan čovjek'. Jesam li trebao ići u kafanu, opijati se i žaliti svoj slučaj? Život ide dalje“, kaže Mujo. Mogućnosti fizičke i psihičke rehabilitacije sportom su velike i vrijedilo bi saznati zašto vlasti u zemljama bivše Jugoslavije nisu više uložile u sportove za ratne invalide. Veterani koji se bave sportom kažu da su mirniji, zadovoljniji, osjećaju se vrjednijima. Zahvaljujući sportu su napravili i korak koji mnogi veterani nisu. Ako i ne mogu otvoreno razgovarati o ratu, makar se mogu zajedno smijati. Da su se kakvim slučajem prvi put sreli u kafani umjesto na parketu, pitanje je bi li progovorili i riječ i ako bi, koje bi to riječi bile.



Tekst nastao kao rezultat projekta "Tri (poslije)ratna druga" koji je realizovao Centar za mlade "KVART" iz Prijedora a uz podršku Helsinškog parlamenta građana Banjaluka.


Izvor. 6yka.com

No comments:

Post a Comment