Budžetska ograničenja na putu ka inkluziji Roma

 

Mahatma Gandi je rekao da se društvo treba suditi po tome kako tretira svoje najranjivije pripadnike. Po tom sudu, društvo Bosne i Hercegovine kotira jako nisko, čak niže nego po nekim drugim parametrima.

U društvu apsolutno baziranom na zaštiti prava konstitutivnih naroda vrlo je lako doći u situaciju da ostali postanu građani drugog reda uskraćeni za temeljna prava koja uživaju oni „prvi“. Kada pogledamo u kakvom stanju žive mnogi pripadnici konstitutivnih naroda za čije interese se tobože svakodnevno mukotrpno bore njihovi predstavnici jasno je kakvo je stanje kod onih kojima nedostaje adekvatna reprezentacija i zakonska zaštićenost. Onima čiji problemi ne dospijevaju na naslovne stranice i oko kojih se neće okupiti kritična masa voljna da se bori za promjene.

Iako ni mnogim drugim manjinskim skupinama ne teku med i mlijeko u BiH, brojke potvrđuju da u bosanskohercegovačkom društvu, unutar oba entiteta, najtežu sudbinu imaju pripadnici romske zajednice - zajednice koju u institucijama u kojima se o njoj odlučuje predstavljaju ne-Romi. Ova apsurdna situacija podsjeća na slučaj od prije nekoliko godina kada je Saudijska Arabija oformila Visoki komitet za ženska prava u kome nije bila niti jedna žena. Otprilike tako izgleda borba bh vlasti da pomogne najvećoj nacionalnoj manjini postavljajući ljude koji nisu pripadnici te manjine i koji ne razumiju njezine probleme i potrebe.

Tako Romi kaskaju za ostatkom populacije u BiH (koja kaska za većinom drugih europskih država) u gotovo svim poljima. Broj zdravstveno osiguranih Roma, u usporedbi sa ostatkom stanovništva, u strašnom je disparitetu. Romi također zaostaju i po procentu visoko, srednje i osnovno obrazovanih osoba što se automatski odražava i na procenat zaposlenih.

Izvještaj UNDP-a kaže da je svega 47% romske djece uzrasta šest godina bilo upisano u prvi razred osnovne škole. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH (MLJPI), zavodi za zapošljavanje su u 2020. godini evidentirali 3.880 nezaposlenih Roma i Romkinja, od kojih je 3.065 registrovano na evidencijama u FBiH. Regionalna studija o Romima iz 2017. godine koju su izradili Svjetska banka (WB) i Fond ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) navodi da je samo 11% radno sposobnih Roma zaposleno, a da je čak 86% mladih Roma starosti od 16-24 godina van sistema obrazovanja, obuke i tržišta rada (NEET).

 Akcioni plan ni za šta

Da bi odgovorlo na probleme s kojima se susreću pripadnici romske zajednice u BiH, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo je Odluku o usvajanju Akcionog plana BiH za društvenu inkluziju Roma i Romkinja za period 2021 – 2025. godine. Kako bi uspješno bio proveden akcioni plan, Vijeće ministara je zadužilo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.

U Akcionom planu BiH za društvenu inkluziju Roma i Romkinja 2021-2025 zacrtano je mnogo ciljeva. Planirano je, između ostalog, povećati stopu zaposlenja na najmanje 25%, legalizovati neformalna naselja ili osigurati trajan i pristojan smještaj, zatim, povećati upis i stopu završetka osnovnog obrazovanja Roma na 90 %, kao i upis i stopu završetka srednjeg obrazovanja na 50 %, te osigurati opću pokrivenost Roma zdravstvenim osiguranjem od najmanje 95 % ili do stope jednake ostatku populacije.

Kontaktirali smo MLJPI da provjerimo u kom omjeru su do sada ostvareni rezultati iz akcionog plana. U odgovoru je rečeno da se kasnilo sa usvajanjem akcionog plana, tako da je isti usvojen tek krajem aprila 2022 godine. Budžet institucija Bosne i Hercegovine za 2022. godinu usvojen je 30. juna 2022. godine a sredstva namijenjena za implementaciju akcionog plana 21/25 u iznosu od 1.380.000 KM nisu bila operativna zato što je Vijeće ministara BiH nije razmatralo Odluku o kriterijima za dodjelu grant sredstava Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH za 2022. godinu. Sredstva koja su planirana a ne utrošena u prethodnim godinama, implementirana su tokom 2022. godine i isporučila su minorne rezultate u nekoliko oblasti.

-u oblasti stambenog zbrinjavanja je sanirano 24 stambenih objekata, dok su 67 porodica korisnici infrastrukturnih projekata,

-48 osoba je zaposleno kod poslodavaca ili su prošli proces samozapošljavanja,

-u oblasti zdravstvene zaštite održano je 11 obuka o načinu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, redovno vakcinisanje 18 djece, vakcinacija 30 odraslih Romkinja i Roma protiv Covid-a i sistematski pregled 40 Romkinja.

Ovi rezultati su poražavajući i predstavljaju dokaz da se do sada nije učinilo gotovo ništa da se popravi položaj najveće manjine u BiH. Ono što je indikativno jeste da nije bilo apsolutno nikakvih pomaka u vezi sa obrazovanjem, oblasti koja bi trebala biti apsolutni prioritet u pokušaju da se u budućnosti Romi uspješno integriraju i budu aktivni participantni u bh društvu.

Treba uzeti u obzir da je Akcioni plan usvojen za zakašnjenjem od godinu i pol, pa je se za nadati da će do svoga završetka ipak polučiti značajnije rezultate. Pravi sud Akcionog plana ćemo moći donijeti tek za tri godine kada njegova implementacija bude završena, ali ako je suditi po komentarima koje je za portal Newipe dao Boris Pupić iz Agencije za zapošljavanje FBiH, teško da možemo očekivati ostvarenje ciljeva. Pupić je izjavio kako je Akcioni plan samo spisak želja te da izdvojena sredstva apsolutno nisu dovoljna da se ostvare zacrtani ciljevi.

Iako je državni budžet iz godine u godinu veći, budžetska izdvajanja za potrebe Roma su iz godine u godinu manja. U 2015. godini je u ove svrhe izdvojeno oko 2.7 miliona KM, dok su za ovu godinu planirana svega 1.3 miliona KM.

Prioriteti izvan ravnoteže- zanemarivanje obrazovanja kao garant teške budućnosti

Daj čovjeku ribu, nahranio si ga za dan, nauči čovjeka da peca i nahranio si ga za cijeli život.

Kod naših vlasti je ipak drugačiji tok misli. Umjesto obrazovanja koje predstavlja stavljanje alata potrebnog za uspješan život u ruke Roma, najviše novca se ulaže u stanovanje. To znači da naše vlasti Romima daju ribu koja ih hrani jedan dan, smatrajući da su posao završenim i očekujući da će ih ta riba othraniti cijeli život. Nema pretjeranog senzibiliteta o tome kako će udomljeni Romi plaćati režije, namirnice i generalne troškove života čiji je iznos skočio do neba.

Iako je stambeno pitanje itekako značajno i osnov je za kvalitet života dostojnog čovjeka, ono neće dovesti do potpune inkluzije u društvo niti će pomoći primaocima pomoći da prekinu lance generacijskog siromaštva i krenu ka boljem životu. Rješavanjem stambenog pitanja se rješava trenutni problem. Međutim, suštinski problem koji se mora prevazići da bi došlo do potpune socijalne inkluzije ostaje da visi u zraku.

Bez stalnog zaposlenja, sve uloženo u rješavanje stambenog pitanja postaje gotovo beskorisno, jer još od vremena prvih civilizacija pa do danas čovjeku da preživi nikada nije bilo dovoljno imati samo adekvatno skrovište. Da bi se preživjelo, potrebno je biti u mogućnosti kontinuirano donositi hranu i sve druge potrepštine u to skrovište. Zbog niskog nivoa obrazovanja i niske kvalifikacione strukture Romi predstavljaju teško zapošljivu grupu ljudi i znatno im je otežano kontinuirano osiguravati pristojan kvalitet života svojoj porodici. Obrazovan čovjek će puno lakše pronaći adekvatno zaposlenje, samim tim će cijela njegova porodica dobiti zdravstvenu zaštitu dok će u budućnosti moći mnogo lakše riješiti i problem stanovanja. Ulaganje na bilo koji drugi način dovodi do kreiranja paralelnih društava, u kome će jedno društvo biti ovisno o pomoći, nesposobno za bilo šta više od pukog preživljavanja.

Disparitet u obrazovanju koji postoji između ostalih naroda i Roma ukazuje na nemar prema ovoj zajednici, a količina uloženih sredstava vlasti je samo potvrda da ne postoji istinska želja da se ispravi nepravda prema ovoj skupini ljudi. 40 000 KM predviđenih od strane državne vlasti na godišnjem nivou bi trebalo doprinijeti poboljšanju obrazovanja Roma je kap u moru sredstava koja se moraju uložiti ukoliko se zaista želi riješiti ovaj problem. Niže učešće romske djece iz formalnog obrazovanja dolazi do zaostatka pri razvoju njihovih individualnih vještina potrebnih za kasnije uspješno konkurisanje na tržištu. Tako je Romima koji se nisu uspjeli stručno usavršiti ograničena mogućnost za učešćem u društvenom, ekonomskom i političkom životu.

 Obrazovanje kao nedostižan san- jedna od hiljadu priča

 „Lakše bi bilo da sam išao u školu. Kad imaš diplomu možeš da se zaposliš u firmama jer sad gdje god bi da se zaposliš, treba diploma. Jedino što mogu raditi jeste nekome cijepati drva i slično“, rekao je sedamnaestogodišnji Kemal u razgovoru za portal Newipe. On je samo jedan od mnogobrojnih pripadnika najveće nam manjinske skupine u državi koji nisu imali priliku da kroz obrazovanje steknu preduslove za financijski stabilan život. Volje za školovanjem je u njegovom slučaju bilo, ali nije bilo uslova. „Ne može se u školu“, kako kaže, „bez vode u kućanstvu, struje ili odjeće“. Ipak, nije škola Enesu bila potrebna da zna koliko je značajna za život.

Kako je moguće da je jedan sedamnaestogodišnjak koji nije prošao kroz formalno obrazovanje svjestan da je za uspješan i financijski, stambeno i zdravstveno stabilan život potrebno obrazovanje, a toga nisu svjesni donosioci odluka koji su proveli dvocifren broj godina školujući se? Jer kako bi, ukoliko su svjesni vrijednosti obrazovanja i potrebe za pružanjem kvalitetnih uvjeta za ovu ranjivu skupinu, smanjili izdavanja iz budžeta onda kada je sve poskupilo? Kako je moguće da je u novom budžetu za obrazovanje roma izdvojeno svega 40 000 KM? Ili nisu svjesni važnosti obrazovanja, ili ih jednostavno nije briga. Akcioni plan čiji je cilj znatno veći procenat obrazovane romske djece je samo mrtvo slovo na papiru i ne moramo čekati da njegov period provođenja dođe kraju da bismo znali da se neće ostvariti.

Kemal zbog manjska senzibiliteta i pogrešnog pristupa vlasti nije imao priliku da godine u kojim kada bi mu trebali biti najveći problemi zadaća iz matematike i kako da nagovori svoju simpatiju iz razreda na izlazak, provede u školskim klupama. Umjesto toga, osuđen je na život teškog fizičkog rada i života na marginama bh društva.

Koliko još vremena i raznih akcionih planova i inicijativa treba da dočekamo da bi, neki novi Kemal, pripadnik romske zajednice u BiH, izjavo „Lako mi je jer sam išao u školu. Školovao sam se i dobio diplomu i sada mogu da konkurišem na razne poslove kao i moji sugrađani“?

Autor: Mirsad Fišo