Neću pisati o činjenicama zločina u Prijedoru i Bosni i Hercegovini. Činjenice su dostupne, kao i svedočanstva, presude. Dostupna su imena žrtava i zločinaca. Znamo za lokacije, znamo za masovne grobnice, znamo za procese. Ukratko: znamo za užase prve polovine devedesetih godina u Bosni i Hercegovini. Ne znati ove stvari je izbor koji predstavlja biranje ignorisanja vrlo važne karike u razvoju društva u kojem sada živimo, birali/e to ili ne. Drugostepena presuda Radovanu Karadžiću još jednom u centar javnog diskursa vraća teme ratnih zločina, ubijana, progona, silovanja, etničkog čišćenja i genocida. Ove teme nikada nisu stvarno napustile javni prostor i svako je uzimao učešće u tumačenju i iznošenju stavova o istim. Često bez elementarnog poznavanja prava, vojnih strategija, sociologije i etike. Manje smo govorili/e o odgovornosti, krivici, ili o procesima koje jedno duboko traumatizovano društvo mora da prođe kako bi počelo mukotrpan proces oporavka. Kada su masovni z