Šta je to prošlost? Za nekoga su to lijepe
uspomene iz djetinjstva i mladosti, a nekome - prošlost predstavlja bol, strah
i oslikava zaobilaznu temu. Može li se reći da je prošlost u stvari nešto što
je prošlo? Šta ako nije prošlo? U
takvim situacijama se bude različita pitanja.
Nekada davno, prema onome što učimo iz historije,
Balkan je bio mjesto gdje su se odvijali jako važni događaji. Ono što je nama
najzanimljivije jeste Drugi svjetski rat. Drugi svjetski rat donio je nesreću i
negativne posljedice u svim krajevima. Kod nas je situacija bila specifična.
Ljudi različitih nacionalnih ili vjerskih pripadnosti morali su birati svoju
(ponekada i tuđu) stranu.
Na jednoj strani, u Drugom svjetskom ratu bili su
Sile osovine (Nacistička Njemačka, Fašistička Italija, Militaristički
Japan, njihovi protektorati i marionetske države).
Na drugoj, prema mnogima onoj boljoj strani bili
su – Saveznici (Velika Britanija, Francuska, kasnije Sjedinjenje
Američke države i Sovjetski savez, druge manje države, te britanske i francuske
kolonije).
Kod nas je situacija bila veoma specifična.
Nijemci i Italijani imali su svoje marionete, kao što su: Ustaše, Četnici,
Ljotićevci, Nedićevci, Balisti i drugi.
Interese saveznika na našim prostorima zastupali su Partizani. Partizani su bili naroodnoslobodilački pokret koji je imao veliku ulogu u oslobađanju tadašnje Jugoslavije, a samim tim i Bosne i Hercegovine. Cilj Partizana, pored oslobađanja zemlje, bilo je sprovesti ideju o jednakosti i antinacionalizmu. Borba protiv okupatora bila je priča koja je ukazivala na herojske činove u borbi za ljudska prava, dok su podjele i mržnja ostavili duboke rane i ružnu prošlost sa kojom se treba suočiti.
Kada je završio rat, komunistički režimi su došli
na vlast. Naši roditelji su slušali priče o bratstvu i jedinstvu koje je
tada bilo, prema mišljenju većine tadašnjih stanovnika - veoma zastupljeno.
Međutim, istina je bila malo drugačija. Dok su im
nabrajali sve one pozitivne strane tog komunizma, možda su zaboravili, ili nisu
htjeli spomenuti mnoge nedostatke i nepravde koje je taj režim proizvodio.
Komunistički režim na našim prostorima bio je
malo blaži nego u Sovjetskoj Rusiji, ali i dalje držao tu ekstremnost koja se
je dvodimenzionalno odnosila na tadašnji narod.
Onda su došle i devedesete godine. Te
godine su donijele još veće izazove i još gore posljedice za naš region. Raspad
„Titove Jugoslavije“, kako su je do tada zvali, doveo je do uzašnih
ratova, kako u našoj državi Bosni i Hercegovini, tako i u Hrtvatskoj i na Kosovu.
Tokom tog užasnog rata dešavali su se razni
zločini. Naši roditelji, oni koji su tada još bili dječaci i djevojčice, nisu
razumjeli povod toga.
Odrasli su im govorili o nekakvim „nacionalnim
identitetima“, ali ih oni nisu shvatali. Mnogi od njih se i dan danas sjećaju
osjećaja nemoći i zabrinutosti dok su pratili vijesti. Jedni su i to vjerovali,
jedni ne.
Za tadašnje odrasle ljude, koji su bili odgajani
u komunističkom i socijalističom duhu, priče o nacionalnim identitetima i fraze
„On je naš, a on njihov“ bile su veoma kompleksne i nove, ali isto tako
do tada, nikada više zastupljene i zapažene.
Ljudi koji su govorili isti jezik, imali istu ili
veoma sličnu tradiciju, živjeli jedni do drugih, kumovali se i drugovali, odjednom
su postali neprijatelji i opasnost jedni po druge.
Takav način proizveo je mnoge torture,
nasilja, silovanja, progone, mučenja, istrijebljivanja i još mnogo toga.
Ni dan danas, mnogi naučnici i psiholozi ne mogu
objasniti istinite motive koji su bili dovoljni da se dešavaju takvi
slučajevi.
Zbog toga svega, važnost suočavanja s prošlošču
postala je još više izraženija na našim prostorima. Nakon završetka rata, Međunarodni
sudovi su pokušali donijeti pravdu, a mnogi spomenici i memorijali sjećaju na
stradale. Suočiti se sa prošlošću nije nimalo lako. Naši (balkanski) roditelji
često se svađaju oko toga šta se stvarno dogodilo. Mi se i dalje borimo sa tim
pitanjima i nastojimo razumjeti svoju historiju i identitet.
Proces suočavanja sa svim negativnim posljedicama
prošlosti i njenom mračnom stranom, još
uvijek traje.
Mom suočavanju s prošlošću i njenom boljem
razumijevanju, veliki doprinos donijelo je učestvovanje na „Maloj školi
kritičkog promišljanja prošlosti“ u Prijedoru. Tamo sam imao priliku,
zajedno sa učesnicima iz drugih gradova, razgovarati o temama koje se tiču
suočavanja mladih sa prošlošću, pomirenja i svih lekcija koje ta prošlost nosi.
Također smo učili o tranzicijskoj pravdi, u čije
nas je osnove uvela antropologinja Tamara Šmidling iz Beograda.
Glavni gost i predavač bio je Bert Hoppe,
njemački historičar čiji je cilj bio upoznati nas sa njihovim procesom
suočavanja s prošlošću i događajima iz Drugog Svjetskog rata, uključujući
zbivanja između naroda Istočne i Zapadne Njemačke.
Edin Ramulić iz Prijedora nas je proveo
kroz grad i upoznao sa raznim kulturno-historijskim objektima i spomenicima
koji se tu nalaze i koji podsjećaju na mnoga historijska dešavanja.
Zaključili smo da je suočavanje s prošlošću veoma
važna stvar i veliki korak ka unaprijeđenju međunarodnih odnosa u našem
regionu.
Zbog toga trebamo tražiti načine i raditi zajedno
na ukazivanju važnosti ovakvih tema, te sarađivati u svim sferama koje su nam
manje ili više potrebne.
Iako se ponekada osjećamo kao da hodamo po veoma klizavoj površini, nadamo se da će istina i pravda preovladati i da će nam zajednička budućnost biti bolja od one iz bliske prošlosti.
Autor: Kenan Jodanović
Comments
Post a Comment