Studijski put pod nazivom Put sjećanja na djecu stradalu u ratu započeli smo 13. maja u Prijedoru i to na mjestu budućeg spomenika za 102 ubijene prijedorske djece. Nesvakidašnje je to putovanje, prvo takvog formata, tematski fokusirano na stradanje najnedužnijih u ratu – djece. Iako ne postoje precizna istraživanja i statistike, jedno od njih, ono koje je proveo sarajevski IDC, pominje broj od 3132 djece ubijene u ratu na svim zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini. U usporedbi sa ukupnim ljudskim gubicima tog istraživanja može se izvući zaključak da djeca nisu bila primarna meta u ratu. Međutim, postoje lokalne zajednice gdje su djeca stradavala u većoj mjeri u odnosu na neke druge zajednice koje su bile manje izložene granatiranju, snajperskoj vatri ili okupaciji.
Kada smo u Centru za mlade Kvart razvijali ovu ideju namjera nam je bila da istražimo memorijale koji su podignuti u pomen ubijene djece, da se u izravnom kontaktu uvjerimo kako su ljudi u različitim lokalnim zajednicama pristupili memorijalizaciji najnedužnijih žrtava rata. Također, željeli smo da mladim ljudima iz regiona, pored edukacije o memorijalima, pružimo priliku da svojim prisustvom na mjestima sjećanja odaju počast ubijenoj djeci. Na poziv Kvarta odazvali su se mladi ljudi iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nekima je to bilo prvi put da dolaze u BiH. Studijski put je organizovan u okviru programa koji podržava Robert Bosch Stiftung.
U Prijedoru nema još uvijek spomenika kakve posjećujemo u drugim gradovima, spomenika posvećenog ubijenoj djeci, međutim u Prijedoru se već 11 godina odvija proces u kojem je krajnji cilj izgradnja jednog takvog spomenika. Učesnici studijskog puta su imali priliku prvog dana upoznati neumornog Fikreta Bačića, predstavnika inicijative roditelja ubijene djece da se u Prijedoru izgradi spomenik za 102 ubijene djece. Potom su posjetili i selo Zecovi, lokalitet Gradina, gdje je u jednom danu ubijeno dvadeset i devet žena i djece i gdje postoji spomenik sa imenima tih žrtava. Tamo su učesnici puta imali priliku slušati potresnu priču Zijada Bačića koji je sa 14 godina preživio taj zločin i koji se nakon rata vratio na zgarište i tu ponovo gradi svoj život. Spomenik je u avliji njegove kuće i bolan podsjetnik da tijela njegovih najbližih nisu još uvijek pronađena a da ni Zijad još uvijek nije dočekao sudsku pravdu.
U utorak, drugog dana puta, u Banja Luci smo posjetili spomenik Dvanaest beba posvećen prerano rođenim bebama koje su umrle usljed nedostatka medicinskog kisika na samom početku rata. O spomeniku, smrti nedužnih beba i kontekstu u kojem ih se sjećamo, govorila nam je ugledna novinarka i građanska aktivistica iz Banja Luke Gordana Katana. Spomenik se nalazi u strogom centru Banja Luke, njegova umjetnička forma se uklapa u ambijent, ali je i dalje nedovoljno vidljiv. Vidljivost će biti još manja kada se izgradi monumentalni objekat posvećen poginulim vojnicima, a koji se gradi u neposrednoj blizini spomenika Dvanaest beba.
U Maglaju nas je dočekala delegacija gradske uprave, gradonačelnik Mirsad Mahmutagić sa Jasminom Insanićem i Nurudinom Mulićem, od kojih je i krenula inicijativa da se izgradi spomenik ubijenoj djeci Maglaja. Nazvali su ga Velika kuća, jer u to ratno vrijeme, dječja igrališta među zgradama su bila njihova velika kuća u kojoj su provodlili najviše vremena. Na spomeniku je ispisano 57 imena djece žrtava rata iz Maglaja i njegove okolice. Upisana su i imena petoro djece koja su stradala neposredno nakon rata kao žrtve zaostalih neeksplodiranih sredstava.
Spomenik je izgrađen kao dio velikog kompleksa dječjih sportskih igrališta u strogom centru grada. Na spomeniku ne postoje bilo kakvi nacionalni ili vjerski simboli i to ovom spomeniku daje posebnu vrijednost jer je namijenjen djeci čiji je primarni identitet to da su bili djeca. Maglajlije su dale dobar primjer i drugim zajednicama kako sačuvati sjećanje na djecu stradalu u ratu. Nažalost, ni Maglaj nije imun na vandale, tako da su zbog ispisanih grafita i oštećenja, morali zatvoriti dio kompleksa i uskoro slijedi saniranje oštećenja. Maglajlijama je bilo važno da su neki mladi ljudi iz više država htjeli posjetiti spomenik koji su oni podigli u pomen njihovoj ubijenoj djeci, otud i doček od samog gradonačelnika.
Na sličan prijem smo naišli i u Vitezu dan kasnije, u srijedu. Domaćin nam je bio Ivan Garić koji je 10. juna 1993. godine preživio minobacačku granatu koja je teško ranila njega i još petoro djece te usmrtila osmoro djevojčica i dječaka, među kojima i Ivanovu sestru Sanju i brata Milana. Roditelji ubijene djece i Ivan su svojim rukama i sredstvima uredili teren i podigli spomen obilježje koje su nazvali Osmica. Tu se može vidjeti i klupa gdje su djeca sjedila u trenutku eksplozije, i koš igrališta i mjesto gdje je granata pala. Pored samog spomen obilježja podigli su drugo igralište kako bi se nova djeca, među kojima i Ivanova, imali gdje okupljati i igrati. Spomen obilježje je uredno i na njega brižljivo paze rođaci ubijene djece koji žive u okolnim kućama. Ivan nam je rekao da je spomenik Osmica dugo bio nevidljiv i za Hrvate, da još nisu uspjeli dobiti ni građevinsku dozvolu za njega. Bilo mu je drago što smo uvrstili Osmicu u naš studijski program, jer smo tako pokazali da su nam sve žrtve vrijedne bez obzira iz kojeg naroda dolaze. Razočaran je da još uvijek nije pred sudom utvrđena odgovornost za granatu koja je ispaljena bez ikakvog vojnog značaja među kuće u kojima su bili civili i mnoštvo djece.
Poslije Viteza prebacili smo se u Sarajevo gdje su aktivisti Centra za nenasilnu akciju (CNA) Nedžad Novalić i Amer Delić pripremili radionicu za učesnike studijskog puta. CNA je inače organizacija koja u regionu ima najzapeženiji mirovni rad sa višedecenijskim kontinuitetom. Jedan od njihovih programa je i obilježavanje Neobilježenih mjesta stradanja, a među stradalim žrtvama su najčešće one nepopularne iz reda manjinskih zajednica na tom prostoru, među kojima su i ubijena djeca.
Četvrtog dana obišli smo spomenike namijenjene ubijenoj djeci u Sarajevu. Prvo smo u Velikom parku posjetili „Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva“. Istoričar Nedžad Novalić iz CNA nas je upoznao sa svim relevantnim informacijama o spomeniku, izvedbenom rješenju i simbolici spomenika koja u osnovi predstavlja majku i dijete. Spomenik je izgrađen 2009. godine i na njemu je upisano 521 ime ubijenog djeteta, ali se prilikom komemoracija obično koristi broj od 1601 i oko toga postoje rasprave u javnom prostoru.
Prije samog podizanja spomenika postojao je prijedlog koji je došao iz Istočnog Sarajeva (dio nekadašnjeg Sarajeva koji pripada entitetu Republika Srpska) a odnosio se na to da se u centru Sarajeva podigne spomenik za svu ubijenu djecu Sarajeva bez obzira sa koje strane su stradala. Taj prijedlog je odbačen, pa je 2018. godine pred osnovnom školom „Sveti Sava“ u Istočnom Sarajevu podignut „Spomenik ubijenoj djeci Srpskog Sarajeva“. Posjetili smo i taj spomenik i tamo nas je dočekao istoričar Miljan Maksimović, inače nastavnik u toj školi. On nas je upoznao sa inicijativom da se tu podigne spomenik. Spomenik predstavlja goluba u letu, goluba u padu i na njemu ne postoje nacionalni i vjerski simboli. Ono što je primjetno u odnosu na sve druge spomenike koje smo vidjeli na putovanju je da na ovom spomeniku nisu ispisana imena djece. Maksimović nam je rekao da postoji prikupljenih 125 imena ubijene djece na koje se odnosi ovaj spomenik i da bi se ona u budućnosti mogla naći i na samom spomeniku.
U Sarajevu smo posjetili i Muzej ratnog djetinjstva, a to je jedan od najuspješnijih projekata u regionu, a možda i u Evropi kada je u pitanju memorijalizacija rata, njihova posebnost je u tome što su stavili fokus na stradanje djece u ratovima. Dočekala nas je Merima Ražanica i provela kroz istorijat muzeja i njegove postavke. Rat oduzima djeci djetinjstvo i donosi im veliku nesreću i kada ne stradaju smrtno, a Muzej ratnog djetinjstva je prikupio ogromnu kolekciju priča i predmeta koja o tom stradanju govori i ima međunarodni, svjetski značaj.
Peti dan smo išli u Konjic, tamo smo posjetili spomenik koji nosi najtopliji naziv „Našoj djeci“ i taj spomenik nam je bio i glavni motiv kada smo planirali ovaj studijski put. Na spomeniku podignutom 2001.godine ispisano je 16 dječjih imena i to su djeca koja dolaze iz sva tri naroda. Dočekali su nas Irfan Jusufović i Behram Skalonja, roditelji čija se imena također nalaze uz imena njihovih ubijenih kćeri Aide i Elade. Aida, kćer Irfana je zadnja žrtva rata u Konjicu, stradala od granate u oktobru 1995.godine. Na spomeniku je i ime šesnaestogodišnjeg Aleksandra Macipure koji je prva žrtva rata u Konjicu. Behram nam kaže da je treći dan od pogibije njegove Elade morao na liniju, kaže moralo se. I ti ljudi, Behram i Irfan, nemaju ni trunke mržnje prema bilo kome i kažu važno im je bilo da sva ubijena djeca budu upisana na spomenik bez obzira iz kojeg naroda dolaze.
Taj spomenik sa porukom Našoj djeci, možda je i najbolje što nam se desilo u državi kada je u pitanju memorijalizacija žrtava u prošlom ratu, a potpuno je nevidljiv i nepoznat široj javnosti. Teško se oteti utisku da takve spomenike, zajedničke, koji nikoga ne isključuju, zapravo niko ne želi. Postoji više od dvije decenije u Konjicu a potpuno nevidljiv i za medije i za civilno društvo i za naučnu zajednicu.
Za kraj studijskog puta smo ostavili radionicu koju provodi udruženje PraviPožar iz Dervente. Spasoje Kulaga je voditelj programa koji se zove „Korisna upotreba veteranskog iskustva“ (KUVI) u kojem veterani tri vojske, koje su međusobno ratovale u BiH, zajedno sjede i govore o svojim iskustvima pred mladima. Smrt i patnju djece čije smo spomenike vidjeli uzrokovani su djelovanjem vojnika, bilo da su ispaljivali granate, postavljali minska polja ili su u nekim slučajevima vidjeli mete koje su pogađali. Namjera nam je bila da kroz tu radionicu rehumaniziramo vojnike, da učesnici studijskog putovanja spoznaju i to kako je biti vojnik u ratu, i da nisu svi vojnici ubijali djecu i civile, niti da podržavaju one koji su to činili. Ratne priče Marka iz HVO, Borislava iz VRS i Asima iz ARBiH su na radionici postale antiratne i učesnici studijskog putovanja su tu radionicu ocijenili najzanimljivijom u cijelom programu.
Kroz program studijskog putovanja smo nastojali da osiguramo različite perspektive u sagledavanju problema stradanja djece u ratu i načinu na koji se sjećamo tog stradanja. Sagovornici su nam bili roditelji koji su izgubili djecu u ratu, ratna djeca koja su preživjela pogibiju svojih najbližih, istoričari, aktivisti na polju ljudskih prava, bivši veterani, novinari i predstavnici lokalne vlasti, kao što je to bio slučaj u Maglaju. Program je prvi takve vrste u zemljama nastalim na prostorima bivše Jugoslavije i očekujemo da će se uskoro razviti i drugi slični programi a ono što nam je bilo najvažnije je da ukažemo na strašnu činjenicu da rat neminovno dovodi do stradanja najnedužnijih među nama – djece. I da sve trebamo na vrijeme poduzeti da na ovim prostorima niko više ne krene ratnim putem.
Život i sretno djetinjstvo je vrednije od svega drugog što nam se nameće kao vrijednost.
Comments
Post a Comment