Kultura sjećanja

 

U ovome osvrtu na temu kulture sjećanja, za početak nešto o pojmovima i mehanizmima koje nazivamo „kulturom sjećanja“ pa i „politikom sjećanja“. Kultura sjećanja, jednostavno rečeno, podrazumijeva načine na koje jedno društvo, zamišljeno kao cjelina, pamti i interpretira prošle događaje. Govorimo o rezultatu donekle osmišljenog odnosa prema prošlosti, dakle može se promatrati proces proizvodnje i distribucije sjećanja, odnosno raspoznati određena politika sjećanja. Društvo će se sjećati onoga što ono odabere i, samim odabirom, obilježiti dijelove i perspektive povijesti kao važnije, ključnije od drugih koji potom padaju u pozadinu ili će pak potpuno iščeznuli iz matrice sjećanja koja se zatim i generacijski prenosi. Najmoćnija uloga kulture sjećanja jest ona kao sredstvo određenja identiteta grupe i uspostavljanja kohezije unutar nje. Iako je sjećanje koje se slojevito skuplja u iskustvu pojedinca iznimno potentna točka u prenošenju naših shvaćanja takozvanih „povijesnih lomova“ (posebno ratnih sukoba i trauma iz devedesetih), pojedinačno je sjećanje, ipak, kolektivno oblikovano. Ono gradi identitet i samo shvaćanje grupe koja se nastoji promatrati kao ujedinjena, kohezivna zajednica. Kultura sjećanja nužan je mozaik pamćenje i interpretacija tih pamćenja koji će stvarati zajednicu zato što će utjeloviti most povezivanja društva sa njegovom prošlošću. U toj interpretaciji prošlosti nastoji se zapravo isplesti jedna nit koja kontinuirano pripovijeda priču o društvenoj, kulturnoj i političkoj zajednici koja se u sadašnjosti nastoji identificirati kao ujedinjena. Kako se na Zamisli.ba već pisalo, kultura sjećanja dio je planiranja, ali i nadanja, tj. nadogradnja socijalnog i vremenskog, a dodala bih, i ideološkog horizonta. Prepričavanje, filtriranje, interpretiranje prošlosti neizostavni je orijentir za sadašnjost i budućnost. Na jedan način, ono diktira kolektivni imaginarij gdje smo sada, zašto smo sada, gdje i s kim stremimo biti ubuduće te, što je najvažnije, s kojim vrijednostima.

Kultura sjećanja kakvu sam ovdje predstavila zapravo se ponajviše referira na institucionalnu, dominantnu i na prvi pogled općeprihvaćenu matricu kulture sjećanja, iako ona nije jedina. Što više zalazimo u proučavanje dominantnih kultura sjećanja na našim prostorima, to više izvire točaka njihovih problematika, zlouporaba i manipulativnih potencijala. Mnogi od nas će primijetiti da autoriteti u društvu znaju vješto utabati put prenošenja iskrivljenih, fragmentiranih kolektivnih iskustava povijesti, te varljivog oblikovanja identiteta kroz optiku povijesnih događaja i narativa. Kada se krenemo baviti konkretnih slučajevima dana sjećanja, obilježavanja i komemoracija, podizanja spomenika, čak dijeljenja državnih odlikovanja zapravo se susrećemo sa metodama upražnjavanja kulture sjećanja, gdje se čin sjećanja na povijesne događaje rutinizira i svodi na deklarativno iskazivanje počasti stradalima. Prava uloga i zapravo mirovni, zacjeljujući potencijal kulture sjećanja, onakve kakvoj se nadamo, zametnuta je ispod tepiha. Njegovanje kulture sjećanja za mene prvenstveno označava poticanje procesa kritičkog suočavanja s prošlošću, čak motiviranje javnosti i zajednice na razmišljanje o ideološkom motivu i podlozi nasilju. Dominantni narativi kulture sjećanja u kojima odrastaju mladi u post-ratnoj jugoistočnoj Europi većinski odudaraju od idealne uloge kulture sjećanja – a to je izgradnja održivog mira u post konfliktnim društvima. Prijenos znanja i iskustava iz minulih vremena budućim generacijama trebalo bi doprinijeti razumijevanju dubljih uzroka konflikta, težiti izgradnji empatije prema žrtvama i raditi na sprječavanju ponavljanja istih grešaka. Situacija je utoliko paradoksalna: narativi kulture sjećanja imaju zadatak učiti nas da ne dozvolimo da se zlo više ikad ponovi, a u njihovoj viziji i provedbi u praksama politika sjećanja iščitavamo opravdanja za nove cikluse nasilja. Kultura sjećanja jest, dakle, u riziku da biva igralištem povijesnog revizionizma; da žrtve budu iskorištene (usudit ću se reći čak „prostituirane“), ali ne i kompenzirane za proživljeno; da ratni zločinci budu glorificirani u likove heroja; da medijski prostor bude obilježen neprofesionalnim pristupom temi suočavanja s prošlošću; a nastava povijesti i (h)istorije posluži identitetskim svrhama, a ne edukativnim, makar pod cijenu znanstveno utemeljenih činjenica. Pristup povijesti postaje dogma. Međutim, bez obzira na moć političkih elita da javno afirmiraju određena tumačenja prošlosti, kultura sjećanja se u društvu formira i nadograđuje kroz različite komunikacijske i identifikacijske kanale velikog broja ljudi, skupina i institucija. Stoga bih se posvetila doprinosima mirovnih inicijativa, civilnih udruga, omladinskih centara i svih naših alternativnih, slobodarskih prostora krojenju zdravije kulture sjećanja.

Ovome tekstu nisam namijenila da sagleda aktualno stanje kulture sjećanja u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji. Između ostalog, dobrom su dijelu mladih u postjugoslavenskim društvima već iz iskustva jasne karakteristike kulture sjećanja u etničkoj i/ili lokalnoj zajednici u koju su uronjeni, kako se ona manifestira, a i koje su posljedice njezine monopolizacije. Namjera mi je iskoristiti priliku da govorim iz pozicije osobe koja je o ratu i miru cijeli život učila uronjena u hrvatski kontekst, a po prvi puta dolazi u Bosnu i Hercegovinu – upravo u Prijedor i upravo preko Male škole kritičkog promišljanja prošlosti, u posjet Centru za mlade „Kvart“. Pomalo mi je intrigantan slučaj moga posjeta. U želji da prvenstveno dođem učiti o prijedorskome kontekstu kidanja karte po etničkim linijama, o najgorim vremenima razdora koje naše starije generacije pamte, naišla sam na donekle neočekivan proces gradnje osjećaja – iznimnog zajedništva. Bilo mi je na prvi pogled začuđujuće kako susret sa poviješću i nasljeđem devedesetih, u svim svojim mračnim stranama, konfliktima i traumama, djelovalo nevjerojatno povezujuće. Učeći o njima osjećala sam se izuzetno povezano i isprepleteno sa ljudima iz drugih krajeva regije. Građanske i omladinske inicijative, vaninstitucionalni društveni i kulturni centri, mirovne organizacije i udruge, svi programi koje oni nude, pa i mediji koji im pružaju podršku i prostor za edukaciju javnosti – prekidaju onaj komunikacijski šum, baziran na stereotipima i predrasudama, prenošen generacijama, koji sam do sada pokušala nadići. Rekla bih da im uspijeva graditi ono što sociolog Paolo Jedlowski naziva narativnom zajednicom. To je zajednica koja je potaknuta da postane sposobnija za pažljivo slušanje individualnih priča, jača tako veze međusobnog prihvaćanja i osluškivanja, a što je iznimno važno, da komunicira i sa onim što je van njezinih granica. „Kvart“ i s njim umrežene inicijative ozbiljno su se dokazali kao stup oslonac na putu ka zdravijoj kulturi sjećanja time što su izbjegli onaj površni, naivni, apolitični pristup sukobima koji traži da se preko bolnoga jednostavno pređe, zaboravi i tako zagarantira bolja sudbina, već su hrabro i potkovano ušli u proces edukacije mladih koji bi inače bili prepušteni da se sa svojom (post)konfliktnom „prtljagom“ nose kako god znaju i umiju. Impresivno je zapravo kako prostor za tako nešto uspijevaju rastvoriti dok rade i djeluju često na margini – medija društva, pozornosti, kapaciteta. Organizacije civilnog društva i pojedinci koji svojim entuzijazmom i upornim radom grade mostove i oživljavaju povjerenje, unatoč marginalnom položaju, igraju glavnu ulogu u procesima suočavanja s prošlošću. Iako nemaju institucionalnu moć, ipak oprimjeruju kako se na lokalnoj i regionalnoj razini može utjecati na javni diskurs kulture sjećanja. Teško se može opisati o kakvom se tu zadatku radi – promicanje dijaloga, kritičkog mišljenja i međusobnog razumijevanja prije će biti stigmatizirano, na vidljive i nevidljive načine sankcionirano, nego podržano od strane državnih institucija, pa i širega društva. U propitivanju narativa kulture sjećanja u javnom prostoru, je li se ona i zašto zloupotrebljava i kakve posljedice to ostavlja na nove generacije i cjelokupno društvo, kolektivi poput „Kvarta“ zapravo pokazuju više od brige za prošlost i njezino tumačenje. To je izraz brige, nade i pravde za našu sadašnjost i budućnost. Hvala Kvartu na gostoprimstvu, borbi i inspiraciji, vidimo se sljedeći put!

Ivona Kos, 

Šumber (Istra),