Društvena reakcija na muško nasilje prema ženama

 Svijet u kojem živimo nije bezazleno mjesto.  Naprotiv, pun je zla. Zla poput društvenog prihvatanja nasilja nad ženama u kojem je ovaj fenomen normalizovan.  Seksizam, nasilje nad ženama, silovanje nikad ne mogu biti opravdani, nikad ne mogu biti oprošteni i zanemareni.  Ovaj problem duboko je ukorijenjen u našem tradicionalnom društvu u kojem se na žene oduvijek posmatralo kao na bića od manje vrijednosti, još manje vrijednosti ukoliko se nisu uklapale u ''ukalupljene oblike ljepote'' i nisu bile podložne nekoj vrsti seksualne eksploatacije.  Tradicija i ljudska evolucija su nekada davno podijelili polne uloge muškaraca i žena kojima se oni, tada živjeći u surovim uslovima, morali povinovati. Žene su uglavnom bile domaćice čiji je zadatak bio priprema jela, rađanje djece i briga za njih, dok su muškarci za to vrijeme radili poslove izvan kuće. Slična situacija je bila i u antičkoj Grčkoj u kojoj žene nisu imale pravo da se obrate muškarcima bez dozvole, provodile su vrijeme u odvojenim prostorijama i jedina svrha im je bilo rađanje djece i briga za njih (ukoliko bi djeca preživjela). Ali mi više ne živimo u kamenom dobu niti u dobu antičke Grčke, klima savremenog svijeta se promijenila i potreba za tradicionalnim
polnim ulogama pod okriljem patrijarhata je postala antikvarna i suvišna. Na našim prostorima, kako god, ova činjenica se zanemaruje. Zaostali tradicionalni narativi nam i dalje prkosno mašu ispred nosa, ponosni na to što su duboko ukorijenjeni i što ih se nećemo lako riješiti. Ipak, na ljudima je, ukoliko su ljudi i u moralnom smislu, da ako ništa pokušaju prevazići toksične i zaostale vrijednosti poput seksizma i rodne i polne nejednakosti.  

Seksizam i mizoginija su kompleksnog karaktera. U kombinaciji sa tabu temama poput seksualnosti i seksa, dobijamo eksplozivan rezultat. Na seks se gleda kao na privilegiju muškarca, još jednim od načina da dominiraju nad ženama. Na seks se ne posmatra kao nešto u čemu i žene učestvuju, u čemu i one uživaju bez moralne osude i prekih pogleda. Tada se u pojedinim ''muškarcima'' javlja devijantna potreba da iz nekog njima poznatog razloga uspostave dominaciju nad ženom tako što će je pretući ili silovati. Ovakvi zločini su djelimični osuđivani od strane okoline, ali djelimično nije dovoljno. Ovo djelimično moralno upitno imajući u vidu ljudsku potrebu za površnom i nepotpunom empatijom prema žrtvama, na koje gledaju kao na likove omiljenih serija. Kod nekih od njih ova površna empatija nestaje nakon ''konsultacija sa istomišljenicima'' koji su im ''otvorili oči o krivici žrtve'', i oni se okreću novom vidu komunikacije: putem uvrijedljivih komentara na društvenim mrežama. Ovim činom žrtve se zastrašuju, njihova iskustva minimalizuju, negiraju i obezvrijeđuju. U ovom slučaju seksizam i mizoginija daju prednost počiniocu gnusnog zločina nasilja ili silovanja nad žrtvom, ženom. Jer društvena norma nalaže da se žena nije trebala ni naći u takvoj situaciji, mora da je ''provocirala'' ili zavodila počionioca, ili jednostavno- postojala. Posmatrajući i ovaj vid zločina analogijom bilo kojeg drugog zakonom kažnjivog djela možemo da primjetimo da ako nešto ukradete samo zato što vam je bilo pred očima, to je i dalje krađa. Ako nekoga napastvujete samo zato jer su vam bili u dometu to je i dalje silovanje i vi ste i dalje silovatelj. Silovateljima se kod nas daje zeleno svjetlo i time što su kazne za njih, ukoliko se ovaj zločin dokaže, mizerne. Tri godine maksimum, u nekim ekstremnim slučajevima kazne su minorne poput tri do šest mjeseci koje se lako prekraćuju ''uzornim'' vladanjem počionica u zatvoru. Takođe, ukoliko žrtva nije otišla u kliničku instituciju odmah nakon silovanja na pregled kojim bi dokazala neželjeni seksualni odnos, njena agonija se povećava i njen slučaj gotovo da nema pravne osnove. Žrtva je osuđena na psihičku golgotu nošenja sa traumom, življenja sa njom i njenim posljedicama, moralnom osudom neempatičnih i pristrasnih ljudi koja se povećava pokretanjem krivičnog postupka protiv zločinca. Kroz koncept banalnosti zla, filozofkinja Hannah Arendt nam je govorila o tome koliko je lako doći do normalizacije zločina ukoliko masa nije sposobna da kritički razmišlja : ''Kada je zlu dozvoljeno da se takmiči za dobrom, zlo ima populističku emotivnu privlačnost koja pobjeđuje ukoliko dobri muškarci i žene ne drže  unaprijed uspostavljen otpor zlostavljanju.'' 

 Ženama žrtvama nasilja i silovanja se mora vjerovati. Jedini način da im se pomogne je obrazovanje i informisanje ljudi. Ovo je jedini način da se odbace primitivni okovi koji podržavaju seksizam, mizoginiju i ostale vrste diskriminacije. Kada se ova problematika pomene, ljudi okrenuti konzervativnim idejama će ima pružati otpor. Empatija i informisanost ne moraju nužno kompromitovati tradiciju, imajući pretpostavku da se za tradiciju ne veže toksičnost, stereotipizacija i nasilje. Čak štaviše u našoj tradiciji u kojem se moralnost cijenila, činovi zlostavaljanja i silovanja su bili osuđivani. Tolerancija mora biti prisutna među ljudima bez obzira na njihovu političku, vjersku, nacionalnu ili vjersku pripadnost. 

 Kada se osvrnemo na raniju usporedbu nasilja nad ženama sa činom krađe imamo još jednu, veću poveznicu. Kada je žena žrtva fizičkog ili seksualnog nasilja dio nje, njene psihe je ''ukraden''. Psihička oštećenost koju trauma nosi sa sobom činiće njihov život teškim, težim ukoliko zbog stigmatizacije ne traže profesionalnu pomoć psihologa koji mogu da im pomognu psihoterapijom. Tim prije šokira činjenica da mizogini šovinisti nisu samo muškarci, to su i žene koje su podlegle seksističkom društvenom poretku i internalizovale mizoginiju. Veliki udio njih nije svjestan internalizovane mržnje koje im je društvo perfidno usadilo a one je upile.  

Pogodno rješenje, kako sam ranije naveo je informisanje i obrazovanje koje je dug proces, proces koji će ljudi morati učiti dok su živi. Ovaj proces lakše će teći ukoliko se ljudi ujedine protiv pošasti, osude je i normalizuju njenu osudu i nepoželjnost u društvu. Riječima Hanne Arendt: ''Moć nikada nije imovina pojedinca, pripada grupi i ostaje u postojanju sve dok je ta grupa ujedinjena. Kada kažemo da je neko u moći zapravo mislimo na njegovo postojanje koje je osnaženo određenim brojem ljudi koji djeluju u njegovo ime.  Onog trenutka kada grupa, u kojoj je ta moć začeta, nestane, i njegova moć nestaje.'' Svijet u kojem živimo nije bezazleno mjesto, ali možemo ga promijeniti. Nabolje.  

 

Zlatko Zahović