Ne treba se biti istraživač, da bi se izveo zaključak kako u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji potpuna jednakost spolova. Ne mora se biti ni socijalni radnik, da bi se primijetilo koliko je nasilje nad ženama u našoj državi sveprisutno i da je svaka druga žena doživjela barem jedan oblik nasilja. Postavlja se pitanje - kako je nasilje postalo naša svakodnevnica?
Žena je uvijek kriva
Činjenica
je da mi živimo u društvu kojem je uvijek žena nešto skrivila. Ako se oblači kako
želi, previše je otkrila. Ako oblači široku odjeću, to znači da se zapustila.
Ako se šminka, onda izaziva. Ako se ne šminka, odustala je od sebe. Ako je
šutjela, zašto nije govorila? Ako je rekla, zašto nije trpjela? Ako je trpjela,
zašto nije otišla? Ako je otišla, zašto nije ostala? Ako je plakala, znači da je
preslaba. Ako je vikala, znači je histerična. Ako se ubila, onda je jadnica. A
ako je preživjela, onda to što joj se desilo i nije tako strašno. Niz se dalje
samo nastavlja, kao algoritam kojem nema kraja i koji se uvijek vraća svojim
počecima – mizoginiji, seksizmu i patrijarhalnom društvu koje te vrijednosti
njeguje. Na ovaj odnos smo mogli naići i posljednjih mjeseci kada je pokrenuta
kampanja Nisam tražila, koja
predstavlja regionalni #MeToo pokret,
za koji je odavno došlo vrijeme. Žene su napokon odlučile da govore o
strahotama koje su im se desile na poslu, fakultetu, pozorišnim daskama, u kući
ili na ulici, međutim, ni njihove priče nisu prošle bez osude.
Nasilje kao bolest društva
„Eto, sad našla da
prijavljuje silovanje, poslije toliko godina!“
„Bolje bi joj bilo da je šutjela!“
„Zašto je trpjela sve
te godine?“
„Ma, on je psihopata, bolesnik!“
Jasno
se vidi u ovim primjerima, da oni suštinski imaju jednu dodirnu tačku, a to je
da se vješto izbjegava krivica muškarca ili osuđivanje njegovog ponašanja. Čak
i kada se kaže: „On je bolesnik“,
zapravo se umanjuje odgovornost muškarca i pripisuje se njegovoj smanjenoj
uračunljivosti. Iz ovoga proizilazi da su ljudi na Balkanu svjesno i nesvjesno
prije spremni osuditi bilo koji postupak žene, nego muškarca, čak i kada se
radi o najstrašnijim oblicima nasilja. Možemo reći da tu leži najveći problem našeg
društva. Kada kažemo da je neko „bolesnik“, mi poručujemo da je to individualan
problem i da se ostatak društva to ne tiče, a zapravo je nasilje prema ženama
itekako društveni problem, što tvrdi i statistika. Prema podacima Agencije za
ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je bila žrtva fizičkog nasilja, a
čak svaka druga žena u ovoj zemlji je od svoje 15. godine doživjela neki oblik
psihičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja. S druge strane, uslijed pandemije
se povećalo nasilje nad ženama, o čemu se ne govori skoro nikako u medijima ni
u javnosti. Zbog zatvaranja sigurnih kuća, bezbroj žena je ostalo bez sigurnog
mjesta gdje bi se mogle zaštititi od nasilnika. Također, utvrđeni su i
slučajevi recidivizma tokom lockdown-a. Nasilje nad ženama je odjednom postao nečiji,
a ne naš problem.
Čija si, ako moja nisi?
Žena
se u očima većine ovdašnjih muškaraca i dalje posmatra kao stvar, koja je u
njihovom vlasništvu. To se najbolje može vidjeti u popularnoj kulturi na
Balkanu, uzimajući u obzir da je ona odraz onog što društvo u najvećoj mjeri
konzumira, ali i smatra općeprihvaćenim ponašanjem. Od Lepe Brene i stiha „Robinja sam tvoja, ubij me“, Ace Lukasa
i stihova „Voliš li me kad pravi sam
grubijan“ i „I zdravlje zbog mene
zauvijek izgubiš“, pa do Katarine Grujić i stihova „Svaka bi pala kad se postaviš k'o Bog“, jasno je da se u ovim i
sličnim primjerima radi o metafori, ali problem nije u njoj samoj, nego u
recipijentu iste, jer je neće svako doživjeti metaforom, nego ponašanjem koje je
prihvatljivo i onim koje se od žene očekuje. Sjetimo se Arnele Đogić, koja je
monstruozno ubijena samo zato što više nije željela da bude u ljubavnoj vezi s
jednim čovjekom. On je sebi dao za pravo da toksičan stih iz neke turbofolk
pjesme, kao što je „moja ili ničija“, zaista sprovede u djelo. S druge strane,
jedna prijateljica je nedavno doživjela traumatično iskustvo sa svojim ocem. Nakon
što je njenoj majci nanio teže fizičke povrede, ona, majka i sestra su otišle
da žive u drugi stan, a on ih je svakog dana uhodio, prijetio direktoru njene
majke, zbog čega je dobila otkaz, pratio ih na ulici i ucjenjivao telefonom.
Kada su tražile zabranu prilaska, rješenje nije stiglo ni naredna dva mjeseca,
jer je njen otac bivši policajac, pa je izvršio uticaj na blagovremeno donošenje
rješenja. To pokazuje da nasilnik nema granice i da sebi dopušta sve, a iza
sebe ima mašineriju, društvenu i institucionalnu, koja će ga podržati i
opravdati.
Sitniš koji život znači
Nasilje
je ozbiljan problem i potrebno je ozbiljno se njime pozabaviti, jer bi bila
šteta da aktivizam žena ostane samo na stranici na društvenim mrežama, jednako
kao što je šteta da zaštita ženskih prava ostane mrtvo slovo na papiru.
Potrebno je napraviti veće korake, ohrabriti žene i pokazati im da zaista nisu
same, na način da se određena sredstva iz budžeta usmjere na zaštitu žrtve nasilja.
Jedan od glavnih uzroka povratka pojedinih žena nasilniku jeste finansijska
ovisnost. Kada bi država finansijski podržala žene koje su bile žrtve nasilja i
pomogla im pri zaposlenju i rješenju stambenog pitanja, nema sumnje da bi se
stopa nasilja počela smanjivati. S druge strane, mislim da je neophodno uvesti
i obavezne predmete o feminizmu i toleranciji u škole, kako bismo djecu od
malih nogu učili šta je nasilje, kao i da poštuju ne samo žene, nego i sve
druge marginalizirane skupine društva. Nisam
tražila je jedna izvrsna inicijativa, jer su žene napokon progovorile o
onome što se dešava godinama i što je postalo sasvim uobičajeno. Međutim,
strahujem da će borba protiv nasilja i zlostavljanja ostati samo na web
stranici, a da se to ne bi dogodilo, potrebno je da se država uključi i izvadi
iz svog džepa sitniš koji nekim ženama život znači.
Dosta
je bilo Hasanaginica!
Merima Mustafić
Comments
Post a Comment