KULTURA SJEĆANJA NA SARAJEVSKI ATENTAT U DVIJU RAZLIČITIH SISTEMA (SFR JUGOSLAVIJA I POSLJERATNA BOSNA I HERCEGOVINA)

 SAŽETAK

Ovaj naučno-istraživački rad sadrži usporedbu kulture sjećanja između dvije epohe. Jugoslovenske,

razvijene epohe, gdje se atentat na Franca Ferdinanda opravdavao kao oslobađajući, do moderne

poslijeratne bosanskohercegovačke, neutralne i u krajnosti osuđujuće politike prema pucnju Gavrila

Principa. U radu se opisuje historijski kontekst atetata koji je doveo do formaranja narativa o atentatu

kao hrabrom aktu, do pretvorbe narativa nazivajući događaj osuđujućim, terorističkim djelom, kao i

uticaj promjene mnjenja na spomenike i druge metode upražnjavanja kulture sjećanja. Djelo sadrži i

istraživanja javnog mnjenja kao i zaključak sa preporukama za rješavanje budućih sukoba oko navedene

teme.

ATENTAT U SARAJEVU

Povod za objavljivanje rata Srbiji i da potom izbije Prvi svjetski rat je bio atentat u Sarajevu. Na

Vidovdan, 28. juna 1914, pripadnik organizacija Mlada Bosna Gavrilo Princip ubio je hicima iz pištolja

austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda koji je u Sarajevu boravio kako bi nadgledao

velike vojne manevre i njegovu suprugu Sofiju, princezu od Hoenberga.

Mlada Bosna je skup političko-revolucionarnih omladinskih pokreta čiji je krajnji cilj bio

oslobođenje od okupatora, a potom i pripajanje Bosne i ostalih jugoslovenskih zemalja u jednu unitarnu

zemlju. Oni nisu bili samo nacionalni, već i socijalni prevrtnici, koji u svome članstvu nisu marili ako je

neko druge vjeroispovijesti ili narodnosti, iako je većinsko članstvo bilo srpskog nacionalnog identiteta.

Tražili su uvođenja sloboda i socijalne jednakosti. Najistaknutiji član Mlade Bosne je bio Gavrilo Princip,

koji je i sam na njegovim suđenjima izjavio želju za kreiranjem zajedničke države svih južnih slavena.

Jedan od maloznanih članova Mlade Bosne bio je i nobelovac Ivo Andrić

Tokom boravka u Sarajevu prestolonasjednik Franc Ferdinand nije imao jako obezbjeđenje. Ruta

njegovog prolaska je unaprijed bila objavljena, a sam Ferdinand nije smatrao da postoji velika opasnost

po njega iako su ga njegovi savjetnici savjetovali da je situacija suprotna. Prestolonasjednik se vozio u

otvorenom automobilu kroz grad zajedno sa svojom ženom Sofijom. Sam Franc ferdinand je bio

konzervativac, antisemita i rasista. Srbe je smatrao razbojničkim narodom, te je čak nakon sastanka sa

srpskim prestolonasljednikom Aleksandom za njega rekao da je „Ciganin“. Ferdinand ni Mađarima nije

išao pod ruku, svojim željama da obnovi unitarnu Hasburšku monarhiju, brišući Austro-ugarsku nagodbu.

Princip je bio dio skupine od šest atentatora zajedno sa Muhamedom Mehmedbašićem, Vasom

Čubrilovićem, Nedeljkom Čubrilovićem, Cvjetkom Popovićem i Trifkom Grabežom, dok je skupinom

koordinisao Danilo Ilić. Prvi pokušaj atentata, kada su na njegov automobil bacili bombu, nije uspio.

Uprkos tome, njegov ranije isplanirani plan obilaska grada nije prekinut, čime je atentatorima data još

jedna prilika. Gavrilo Princip, uvidjevši priliku zbog greške vozača Franca Ferdinanda, koji je pogriješio na

ruti, pucao je na prestolonasjednika. U svom atentatu, osim Franca, nehotice je ubio Ferdinandovu

trudnu ženu Sofiju, zbog čega je kasnije na suđenju izrazio žaljenje, jer mu to prvobitno i nije bio plan.

Gavrilo princip je bio uhapšen iako je pokušao da se ubije otrovom, neposredno poslije ubijstva.

Vlada u Beču je priželjkivala rat samo sa Srbijom. Austrougarska je, uz podršku Njemačke, koja je

već donijela odluku da započne rat, za atentat optužila Srbiju. Srpskoj vladi je 23. jula upućen ultimatum

sa zahtjevima neprihvatljivim za nezavisnu zemlju. Države Antante su savjetovale Srbiju da popusti kako

bi se izbjegao svjetski sukob. Srpska vlada je zato 25. jula prihvatila većinu zahtjeva, ali je odbila da

istragu o atentatu u Srbiji vode austrougarski državni organi. Austrougarska je bila nezadovoljna i 28. jula

objavila rat Srbiji, koja je već ranije evakuisala Beograd. To je dovelo do mobilizacije i objave rata među

članicama sukobljenih blokova, a potom i do početka Prvog svjetskoga rata.

Prvi svjetski rat (nekada zvan i Veliki rat) bio je jedan od najvećih ratova koje je čovječanstvo

ikada vidjelo. Između 9 i 10 miliona ljudi je izgubilo živote, a više od 21 milion je ranjeno. Mnogi su ostali

invalidi, civilno stavnovništvo je stradalo od gladi, epidemija, a rat je izazvao i veliku ekonomsku krizu. U

Evropi su se pojavili fašistički i nacistički pokreti. Nakon rata politička karta Evrope je izmijenjena.‚

GEOPOLITIČKA SITUACIJA PRIJE PRVOG SVJETSKOG RATA KOJA JE DOVELA DO SARAJEVSKOG ATENTATA

Poslije Berlinskog kongresa, geostrateški interesi Austro-ugarske su bili u potpunosti ostvareni.

Berlinski kongres ostaje jedan od najvećih historijskih događaja, koji i do dan-danas definiše većinu

političkih dešavanja na Balkanskom poluostrvu. Pod ovlastima berlinskog kongresa Austro-ugarska je

dobila mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Uticaj Beča je bio jedan od najjačih na

Bosnu i Hercegovinu, naročito na srpski narod, kojeg su Austrijanci gledali s popriličnom dozom mržnje.

Perkusije Berlinskog kongresa se i dalje osjete u afinitetima migracija (većinske stalne i privremene

migracije slijede ka Austriji ili Njemačkoj) , utisku na kulturu sjećanja (udžbenici, spomenici, događaji

komemoracija...) i vanjskoj politici.

U Austro-ugarskoj su živjeli mnogi narodi, među kojima i Slovaci, Hrvati, Bošnjaci, Romi, Česi, itd.

Nezadovoljstvo neaustrijskog i neugarskog stanovništvo viđeno je najviše tokom veoma čestih ustanaka,

naročito nakon Austro-ugarske nagodbe, kada su svi narodi osim mađarskog, isključeni iz državotvornih

organa vlasti. U takvim okolnostima ustanci su bili česti, ali i kobni po demonstrante. Protesti su često

završavani gušenjem istih, te su bilo kakva suprotna mišljenja od službenih bila zabranjena. Separatizam

nije dolazio u obzir i dolazilo je do mnoštva političkih progona i ubistava svakoga ko se odlučio pobuniti

protiv austrougarske okupacije.

Uprava nad Bosnom i Hercegovinom je bila vojna, rigidna i asimilatorska. Prva anaroda Bosne i

Hercegovine bila su sužena, porezi su bili visoki, nastojalo se očuvati feudalizam, suzbijana je Srpska

pravoslavna crkva, a školovanje je bilo svedeno na inicijativu. U Bosni i Hercegovini, mnogi Srbi, Bošnjaci

i Hrvati su se osjećali ugroženim. Nakon odlaska 600-godišnje duge okupacije, dolazi nova okupacija, pod

prijetnjom asimilacije i brisanja kulturalnog identiteta. Od Benjamina Kalaja (ideje o jednonacionalnoj

Bosanskoj naciji), pa do ekstremno desnim idejama nekih stranaka o negiranju nacionalnosti Bošnjaka

(tada pod modalitetom Muslimani, koji su bili često nazivani muslimanskim Srbima ili muslimanskim

Hrvatima).

U takvom jednom ozdrčiju, krajem 19. vijeka, za vrijeme bujanja nacionalnih i socijalnih

napetosti širom Evrope, gdje je većini ljudi dosta muka pod okupatorom i gdje im je nacionalni identitet i

izražavanje u opasnosti, posežu za nasilnim rješenjima. Atentati su bili izuzetno česti tokom posljednjih

decenija 19. i 20. vijeka. Zanimljivo je da je veoma sličan bio neuspiješni atentat italijanskog

revolucionara Feličea Orsinija na cara Napoleona III 1858. godine. Velika Britanija je tada imala veze sa

atenatorima koje su kompromitovale više nego što je srpska vlada bila kompromitovana Sarjevskim

atentatom. Nasilna rješenja su u slučaju 20. stoljeća bila opravdana, jer nije bilo dozvoljeno da, uslovno

rečeno, izađete na ulicu i protestvujete protiv kralja, monarhije i za svrgavanje vlasti, kao što danas

možete. Ukoliko biste protestovali, bili biste javno obješeni, bez pravomoćnog suđenja. U takvom

jednom ozračiju nasilja, jedini odgovor je, žrtvom jedne osobe, poslati poruku, koja će odjeknuti glasnije

od bilo kojeg protesta.

Sarajevski atentat, dakako, nije bio uzrok rata, već samo povod.

GEOPOLITIČKA SITUACIJA POSLIJE ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA U JUGOSLAVIJI I KULTURA

SJEĆANJA NA SARAJEVSKI ATENTAT

Poslije hrabre narodnooslobodilačke borbe jugoslovenskih partizana, Kraljevina Jugoslavija je

bila oslobođena od ubilačkog fašizma Nezavisne države Hrvatske. Nakon Drugog svjetskog rata nastaje

nova država: Socijalistička federativna republika Jugoslavija. Država koja se razlikuje od prethodnih

oblika Jugoslavije u više stavki. Od nepostojanosti kralja, promjene ekonomije pa do državnog uređenja

koje je sad bilo federalno, ova država je promijenila način života običnih građana. Pod geslom „Bratstvo i

jedinstvo“ zaboravljene su razlike zarad fokusiranja na opšte dobro, što je za vrijeme velikih geopolitičkih

kriza bilo ključno za ekonomski i svaki drugi opstanak Jugoslavije

Povijest je igrala ključnu ulogu u izgradnji moderne južnoslavenske države, te se pod izlikom

mira i tolerancije zataškavala istina o zločinima i monstruoznostima koje je počinila npr. Nezavisna

država Hrvatska u toku svog postojanja. Nedvojbena je uloga čela Komunističke partije u stavljanju

gorećih problema koji su bili uzoci sukoba u prijašnjim vremenima, pod tepih, kao krajnji cilj da se narodi

i narodnosti Jugoslavije zbliže.

Jedna od iznimki pomješanog javnog diskursa o historiji u tom vremenu bila je tema Sarajevskog

atentata. U vrijeme kada je okupacija naroda Jugoslavije prestala, ti narodi su bili izuzetno sretni što su

konačno „svoji na svome“, te su tako slavili svakog ko je pomogao u oslobađanju. Jedan od osloboditelja,

koji se staljao skoro u ravan sa herojima NOB-a je bio Gavrilo Princip.

Gavrilo princip je bio heroj, čovjek koji je „svojim pucnjem izrazio narodni protest protiv tiranije i

vjekovne težnje naših naroda za slobodom“. To su riječi koje su na mjestu atentata u centru Sarajeva bile

ispisane na spomen ploči koje je izradila sarajevska vlast poslije Drugog svjetskog rata. Na toj ploči vidi

se jasna i nedvosmislena podrška aktu gavrila principa i odbijanje da se takvo herojsko djelo nazove

strašnim terorističkim aktom.

U udžbeniku povijesti za drugi razred srednjeg usmjerenog obrazovanja, autora Tončija Grbelje i

Dušana Otaševića, izdatog 1983. godine u Sarajevu piše:“

U junu mjesecu 1914. godine Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini, na područiju izmedju

Sarajeva i Konjica, organizovala vojne vježbe svojih trupa. Politički cilj ovih manevara bio je u tome da se

pokaže vojna spremnost i tako zastraše svi oni koji su željeli oslobodjenje Južnih Slovena od

austrougarske vlasti. Vježbama je prisustvovao i nasljednik prijestola Austro-Ugarske Monarhije

nadvojvoda Franc Ferdinand.

Prestolonasljednik je 28. juna 1914. došao u zvaničnu posjetu Sarajevu. Pripadnici

revolucionarnog omladin skog pokreta »Mlada Bosna« su u Francu Ferdinandu gledali oličenje

ugnjetačke austrougarske vladavine, pa su stoga odlucili da na njega izvrše atentat. Uz obalu Miljacke

nalazile su se dvije grupe atentatora naoružane bombama i revolverima. Na Ferdinandov automobil prvi

je bacio bombu tipografski radnik Nedeljko Čabrinović. Bomba nije pogodila pravi cilj, nego je ranila

jednog oficira iz pratnje. Ozlijedjeni prestolonasljednik je nastavio put do Gradske vijecnice. Prilikom

povratka iz Vijecnice dočekao ga je drugi atentator Gavrilo Princip. Iz neposredne blizine Princip je

ispalio dva revolverska hica. Prvi je smrtno ranio Ferdinanda, drugi, namijenjen generalu Potjoreku, ubio

je Ferdinandovu suprugu Sofiju. Atentatori su odmah uhvaceni.

U istrazi je utvrdeno da je u pripremanju i izvrsenju atentata ucestvovalo vise od 20 zavjerenika

Srba, Muslimana i Hrvata. Medju njima je bilo najvise učenika visih razreda srednje škole i nekoliko

radnika i seljaka. Povezivao ih je isti cilj: borba za oslobodenje Bosne Hercegovine od tudjinske vlasti i

stvaranje zajedničke države Južnih Slovena. Učesnicima atentata izražene su različite kazne. Nad

trojicom je izvršena smrtna kazna vješanjem, a drugi su osudjeni na dugogodisnju tamnicu.“

Zaključak je da je kultura sjećanja na Sarajevski atentat u vrijeme Jugoslavije bila razvijena,

historijskim konkstom validno opravdana i istinita. Ni u jednom trenutku nije osuđivala i nije isticala

narodnosti atentatora, već su isticali njihov uspjeh i svrhu atentata.

GEOPOLITIČKA SITUACIJA TOKOM I POSLIJE POSLJEDNJEG RATA U BOSNI I HERCEGOVINI (’92-’95),

UTICAJ NA KULTURU SJEĆANJA NA SARAJEVSKI ATENTAT I KULTURA SJEĆANJA NA SARAJEVSKI ATENTAT

Još za vrijeme prije rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) dolazilo je do velikih, tektonskih

geopolitičkih promjena. Stranke na vlasti nisu bile komunističke, nego nacionalne, započinjao je proces

tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, te promjena narativa o mnogim historijskim i kulturalnim

prilikama. Kako bi službeni narativ političara jednog naroda odgovarao govorima kojima su se političari

tog doba služili i na čijim osnovama su obećavali, potom dobijali glasove, morali su da govor usklade sa

činjenicama. Tu je na mjesto došlo prekrajanje činjenica i nehistorijsko djelovanje u vidu fabrikovanja

činjenica, sa svih triju strana, tj. od sva tri naroda.

Jedna od posljedica sveopšte prisutnog nacionalizma i mržnje prema drugim narodima jeste

prekrajanje historijske priče o Sarajevskom atentatu i potlačenosti pod okupatorima. Tako se preko noći,

u dijelovima sa većinskim Bošnjačkim i Hrvatskim stanovništvom, o Sarajevskom atentatu počelo govoriti

sa neutralne ili osuđujuće strane. Odjednom, Gavrilo Princip nije bio oslobodioc, koji je svojim pucnjem

oslobodio vjekovne patnje pod okupatorom, nego je bio terorista, koji je zbog svojih terorističkog

nacionalizma upalio iskru rata.

U prvim danima rata, odlukama o preimenovanjima ulica, trgova i mostova, prvi na meti je bio

Principov most, koji je u naletu nacionalizma 1992. godine primenovan u Latinsku ćupriju, odlukom

Gradskog vijeća grada Sarajeva. Sklonjena je ploča i stope gavrila principa, koje su stajale na mjestu

pucnja. Ta ploča je zamjenjena novom pločom.

Danas ta ploča u neutralnom tonu obavještava turiste na mjesto događaja. Na ploči piše:“Sa

ovog mjesta 28.juna 1914. Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrijskog prestolonasjednika Franca

Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Na mjestu iza spomenika, nalazi se muzej pod nazivom Muzej

Sarajevo 1878-1918, koji je promijenio prijašnji naziv „Muzej Mlada Bosna“

U isto vrijeme u školama je krenula promjena jezika o Sarajevskom atentatu. U udžbeniku

historije za 8. razred osnovne škole, grupe autora M.Imamović, M.Pelešić, M-Ganibegović, koja se

koristila u dijelu pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine se sa sljedećim riječima govorilo o

atentatu: “Iskra rata upaljena je ubistvom austrijskog nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove supruge.

To su uradili srpski nacionalisti 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Austro-Ugarska je iskoristila taj

teroristicki čin kao povod za obračun sa Srbijom. Ona je 28. jula objavila rat beogradskoj vladi.“. U

vrijeme aktivnog oružanog konflikta korištenje riječi poput „srpski nacionalisti“ i „teroristički čin“ pod

okriljem Srbije, autori su pokušali da podvuku paralele sa trenutnim grozotama koje su se dešavale

tokom opkole Sarajeva, genocida u Srebrenici i raznih drugih zlodjela i da ih usporede sa Atentatom u

Sarajevu.

U knjizi objavljenoj 12 godina nakon završetka rata insistira se na pridjevu „teroristička“, ne

spominjajući druge faktore spomenute u uvod: „Povod za rat desio se 28. juna 1914 godine u Sarajevu,

kada je Gavrilo Princip zajedno sa drugim pripadnicima organizacije "Mlada Bosna“ izvrsio atentat na

austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Gavrilo Princip i tajna teroristicka organizacija

"Mlada Bosna" bili su protiv austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga su organizirali atentat

na austrougarskog prijestolonasljenika. Tokom boravka u Sarajevu Franc Ferdinand nije imao dobro

obezbjedenje. I on sam je smatrao da je siguran i da nema potrebe za prevelikim mjerama opreza. Vozio

se u otvorenom automobilu kroz grad.“

Riječ terorizam dolazi od latinskog terror, terroris što znači strava ili užas i u kontekstu

modernog doba označava smišljenu upotreba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi

usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji

su općenito politički, vjerski ili ideološki. U današnjem svijetu ne postoji definicija terorizma oko koje

postoji međunarodnopravno relevantni konsenzus. Uobičajene definicije terorizma se uglavnom svode

na nasilna djela kojima je glavna svrha izazvati opći strah, poduzeta iz ideoloških razloga, odnosno akcije

u oružanim sukobima čija su namjerna meta neborci, odnosno civili. U smislu definicije koje imamo

danas moglo bi se zaključiti da je Gavrilo Princip bio terorista, isto koliko je terorista bio i Hadži Lojo,

Napoleon Bonaparte, Josip Broz Tito, te Ivo Andrić i mnoge druge znamenite političke ličnosti. Ta riječ je

nedorasla vremenu u kojem se taj događaj desio, jer prosto rečeno, tada to zanimanje (teroriste) nije ni

postojalo. Kada bismo narativ koji primjenjujemo na Sarajevski atentat primijenili na čitavu historiju, sve

veće ličnosti bi postajali teroristi. To se naravno dešava, kada u činjenice uvedemo nepostojanost

konteksta

U Sarajevu se od spomenika Gavrilu Principu mogu naći još dva spomenika: Spomenik

Vidovdanskim herojima i Spomenik u Istočnom Sarajevu. Kapela vidovdanskih heroja je pravoslavna

kapela i mauzolej koja se nalazi na pravoslavnom groblju „Sveti arhangeli Georgije i Gavrilo” u Sarajevu.

U kripti kapele su sahranjeni svi članovi „Mlade Bosne” koji su učestvovali u Sarajevskom atentatu za

koje se znalo gde su umrli i gde su sahranjeni. Kapela je podignula crkvena opština Srpske pravoslavne

crkve u Sarajevu sa mitropolitom dabrobosanskim Petrom i na njemu su natpisane riječi:“ Blago tome ko

dovijek živi imao se rašta i roditi.“. Godine 2014. predstavnici vlasti Republike Srpske u institucijama tog

entiteta i državnim institucijama su otvorili, uz pompeznu ceremoniju, bistu-spomenik Gavrila Principa.

Otkrivanje i postavljanje spomenika imalo je isključivo jednu potrebu, da pošalje političku poruku i da

promoviše osobe koje su taj sporazum izgradile kao ultra-srbima. Svakako je pohvalno da se čuva kultura

sjećanja, ali dokaz da spomenik nije izgrađen zbog učenja iz historije, jesu izjave koje su date prilikom

otvaranja samog spomenika.

ZAKLJUČAK

Gavrilo Princip je bio osloboditelj svih naroda i narodnosti koji su trpili sve težnje okupatora. On

svojim pucnjem nije oslobodio samo Srbe, nego i Bošnjake i Hrvate i Čehe i Slovake i ostale. Umro je sa

željama da vidi naše narode slobodne i ujedinjene, bez svađa i prepirki, no na njegovu i svačiju tuđu

žalost, mi živimo razjedini, u svađi kao da nismo dio jedne velike obitelji. Svojim pucnjem on je prekinuo

višedecenijsku okupaciju, prvo osmanlijsku, pa potom i austrijsku. Spriječio je dalje ugnjetavanje o

kojima su pisali brojni istaknuti pisci i nobelovci na našim prostorima. Činjenica da je on bio pripadnik

srpskog naroda, ne smije da promijeni istinu oko događaja i njegovo pan-slavističko opredjeljenje.

Glavno i logično pitanje nakon silnog dokazivanja i pisanja jeste, zašto se dešava da imamo

sukobe oko historijskih činjenica. Citirajući novinarski članak „Dojče vele“-a, dolazimo do saznanja da

ovakvi sukobi u svijetu onih koji uče historiju (djeca), može biti samo negativan po njih. Djeca ne znaju

da li da vjeruju udžbenicima historije, dolazi do većeg sukoba mišljenja oko činjenica i ono najgore, uče

netačne činjenice.

Tu se još jednom javlja potreba za kreiranjem zajedničke historije, zasnovane na činjenicama,

koja će odgonetnut mnoge nedoumice i dovesti istinu. Te istine će biti zasnovane na činjenicama, koliko

god one bolile određene pripadnike nekog naroda, jer je stid glavni pokretač negacije i fabrikacije

činjenica. Istina koja će mnoge političke sukobe dovesti na čistac i ukinuti ih kompletno. Istina koja je

presudna u savremenom dobu, jer narod koji ne zna svoju historiju, nema ni budućnosti, isto koliko

narod koji ne uči od učiteljice života, iste greške može da ponovi.

Luka Gajić

LITERATURA KORIŠTENA I CITIRANA U PISANJU SEMINARSKOG RADA

1.Udžbenik Historije za 4. razred razred gimnazije Hadžija Hadžiabdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić,

Vahidin Mehić-Bosanska knjiga(Tuzla, 2007. FBIH)

2.Udžbenik Istorije sa odabranim istorijskim izvorima za 7. razred osnovne škole – Dragomir Bondžić,

Kosta Nikolić – Zavod za udžbenike Beograd (2020. Srbija)

3.Udžbenik za 2. razred srednjeg usmjerenog obrazovanja – Tonči Grbelja, Dušan Otašević (SFRJ 1983.)

4.Udžbenik Historije za 8. razred osnovne škole-M.Imamović, M.Pelešić, M-Ganibegović (RBIH)

5.Istorija Republike Srpske-Čedomir Antić, Nenad Kecmanović