da je kultura uopšteno izopštena, kao kulturološki pojam može se pak još sresti u nekim
dubokoumnim rečenicama i krugovima. Aktuelnost i važnost ove teme i dalje se potvrđuje u
savremenim društvima, a posebno onima s traumatičnim istorijskim iskustvima koja se nisu
suočila sa svojom prošlošću, kao što je i naše društvo.
Postavio bih pitanje da li postoji kultura sjećanja u BiH? Bojim se ako i postoji da je svedena na
minimum, duboko žalim zbog saopštavanja ovakve informacije. Kultura sjećanja se izravno svela
na individualno shvatanje stradanja ljudi i na individualni momenat pojedinca. Ovome fenomenu
svjedoče zapostavljeni spomenici diljem naše prelijepe zemlje.
Kultura sjećanja je izuzetno važna oblikuje individualne i kolektivne identitete te utiče na njihovu
daljnju transformaciju. Nažalost svjedoci smo toga da će se društvo sjećati onoga što ono odabere
i kako ono misli da treba. Mi ne samo da smo toga svjesni nego na veliku žalost možemo vidjeti i
konstatovati da naša društvena zajednica zloupotrebljava svoju prošlost, iznimno je važno na
početku spomenuti da se kultura sjećanja ne bavi onim što se dogodilo. Komunikacija u ovom
momentu je od suštinske važnosti, mora se sustavno govoriti o ovoj problematici. Dodao bih da
je pojedinačno sjećanje kolektivno oblikovano. Kultura sjećanja je izuzetno širok pojam. Pojam
kolektivnog sjećanja veže se za kulturu sjećanja koja ima jednaku važnost za pojedinca, njegovu
socijalizaciju, identitet, kao i individualno sjećanje. Predstavlja više ili manje osmišljen odnos
prema prošlosti i sredstvo određenja identiteta grupe i uspostavljanja kohezije. Umijeće pamćenja
se odnosi na pojedinca i pruža mu tehnike uz pomoć kojih može da unaprijedi svoje pamćenje, i
odnosi se na individualni kapacitet. Kod kulture sjećanja, nasuprot tome, riječ je o ispunjavanju
socijalne obaveze, ona se odnosi na grupu. Ovdje se radi o pitanju “Šta ne smijemo da
zaboravimo?” Ovakvo pitanje ide uz svaku grupu.Tamo gdje je ovo pitanje centralno i gdje
određuje identitet i samorazumijevanje grupe možemo da govorimo o “zajednici pamćenja”
odnosno kultura sjećanja je povezana sa “pamćenjem koje stvara zajednicu”.Kao što je umijeće
pamćenja dio učenja tako je i kultura sjećanja dio planiranja i nadanja, tj. nadogradnja socijalnog
i vremenskog horizonta. Vrlo su važna dva preduslova: prošlost ne smije u potpunosti da nestane,
neophodno je da postoje dokazi; dokazi moraju da posjeduju karaktrističnu diferentnost u odnosu
na “danas”.
U kontekstu socijalne obaveze ona je gotovo neispunjiva u našoj zemlji, kolektivna svijest
generalno ne živi u BiH. Ovoj temi treba dati znatan postor u medijskom prostoru a u školama
dati učenicima priliku da debatuju na ovu temu. Istina ova tema nije neka široko polularna tema
mladima, ali je važno njihovo sagledavanje ove teme kao i razumijevanje da mladi zapravo
razumiju važnost ove teme zato što osjećaju da nešto nije u redu sa načinom u kojem se kultura
sjećanja tretira u društvu gdje se priča konstantno o nacionalizmu, jakoj mržnji drugih i drukčijih.
Nacionalizam je glavna tema kojom su okupirana ne samo javni mediji nego i cijela populacija u
našoj zemlji, to potvrđuje činjenica da se veličaju ratni zločinci kojima je Međunarodni sud
dodijelio presudu o počinjenim zločinima, fenomen je i isticanje zastava na balkonima svojih
kuća ili prostora. Obzirom da sam djelatnik škole pa bih se nadovezao i u tom kontekstu na temu
kako opstaje kultura sjećanja,na našu veliku žalost ona i ne postoji u pravom svom smislu .
Ukoliko tijekom osnovnog obrazovanja i vaspitanja jednom (ili nijednom) posjetite Kozaru ili
bilo koji drugi spomenik ili muzej i to ne kao spomenik i mjesto stradanja nego kao turističko
mjesto za šetnju onda se daje odgovor da u našem školstvu dakle uopće ne živi kultura sjećanja.
Isti je slučaj sa književnoću , ukoliko se učenici prvi put tijekom svog osmogodišnjeg školovanja
susretnu se sa poemom „Stojanka Majka Knežopoljka“ slavnog Skendera Kulenovića onda nam
je jasno ne samo da ne mogu imati kulturu sjećanja nego ne mogu ni razvijati kritičko mišljenje.
Uopšte se ne posjećuju likovne kolonije koje govore o tematici stradanja i sjećanja, a bojim se
ukoliko neka viša tijela raspišu konkurs koji u prvi mah djeluje da za cilj ima dati učenicima
priliku da se upoznaju sa prošlošću ,da se često u zaleđini kriju nacionalističke ideje koje su
mene već nekoliko puta dovele u veoma bolan i nezavidan položaj, zapitao bih se svaki put
ponovno gdje mi to živimo, šta sa nama i dalje nije u redu?! Ni kroz priredbe niti na bilo koji
drugi način školstvo ne zauzima bilo šta po pitanju ove suštinske važne tematike. Isti je slučaj i sa
srednjoškolskim obrazovanjem, učenici koji već mogu da dublje razumiju da se upuštaju u
komentiranja, debate, različita proučavanja, nemaju dodira uopšte sa ovom tematikom. Nije to
slučaj na času jezika, isto je i na časovima historije gdje imamo šturo objašnjavanje i pisanje
osnovnih informacija. Iskreno govoreći boli ovakva realnost ali svjesni smo da se guši svaka
sloboda i da imamo jaku političku kontrolu sa svih strana. Potpuno je jasno da je politika sjećanja
jedna od glavnih prepreka tome da se uspostavi kultura sjećanja koja bi bila utemeljena na
poštovanju ljudskog života na etici ljudskog dostojanstva te univerzalnoj etici ne onoj koja je
uslovljenja time kojoj etničkoj kategoriji žrtve ili počinioci pripadaju. Danas imamo strategije
poricanja a to je da se kaže da se to „nešto“ doista dogodilo. U ovome svome tekstu insistiram na
važnosti suočavanja sa istinom o prošlosti ma kakva ona bila. Prosto se moraju razjasniti do
kraja užasi prošlosti i zamoliti oprost od žrtava. Bez toga doista neće biti ni katarze, negdje u
dubini svoje duše nosim pomisao da svaki čovjek to zna, da je toga svjestan. Izuzev toga smatram
da je realna mogućnost da nam se ponovi isto ili slično. Mediji su jako zakazali kada govorimo o
kulturi sjećanja iako činilo se da su nezavisan faktor u cjelokupnoj priči, ispostavilo se da to nije
tako. Kod nas odavno važi pravilo vidi kako „on“ tako ću i ja. Glavni naš stereotipi oni
naši,vaši,moji,njihovi i tako dulje i dulje.. Jedna od definitivno strašnijih momenata su
neobilježena mjesta stradanja, u našoj zemlji nažalost imamo i takve primjere a koji direktno
utiču na kulturu sjećanja. Nažalost sveprisutan je i proces brisanja sjećanja koji je krajnje
destruktivan i ulijeva strah. Narativi kulture sjećanja kod nas podstiču na razdvajanje. U našoj
zemlji ne postoji zdrava kultura sjećanja toga smo svi svjedoci, moram to priznati s bolnom
sviješću dok npr. širi region njemački školski sistem vodi učenike na mjesta stratišta Jevreja u
Drugom svjetskom ratu. Mi svjedočimo posjete spomenicima,muzejima, komemoracijama samo
žrtvama svoga naroda ali potpuno pogrešno opet uz nacionalističku propagandu uz zastavu i
politička djelovanja. Ipak nije sve tako crno postoji pojedinci,zajednice i udruženja koja podstiču
svijest o kulturi sjećanja.Postoje odlični centri za mlade sa ispravnim praksama kada je u pitanju
kultura sjećanja. Kroz sveobuhvatni bogati program ukazuju na glavnu problematiku kulture
sjećanja i kroz teoretski i praktični dio. Ovu svjetlu praksu treba da vode mnogi javni mediji,
kuće, škole,organi i organizacije, predstavnici lokalnih i državnih vlasti i mnogi drugi. Naša
država nema osjećaj ni za žrtve ni za memoralizaciju, to je užasavajuća istina. Uzmimo u obzir
činjenicu da na rijetko kom od logora, osim što nema memorijalmne table ne postoji ni spomen-
ploča.
Borislav M.Marić
Magistar filoloških nauka
Comments
Post a Comment