Kultura sjećanja. Pogledi na prošlost. Osjećaj
pripadnosti i odnosi prema drugima. Suočavanje s prošlošću. Doživljavanje
sadašnjosti kroz određene događaje. Veličati loše, bježati od istine. Ćutati o
tim stvarima. Suživot i novo doba. Rane koje nikad ne zacijele. Spomenici kao
otpor i neprekidna revolucija. Živjeti sa svim tim.
U mnogim dijelovima svijeta su se dešavale i još
uvijek imamo određene krize. Sukobi su sastavni dio čovječanstva i želja za
dominacijom je uvijek prisutna, što više nama to bolje, što smo veći to smo
jači. Tako imamo primjere da danas u dobu društvenih mreža, mnogi video klipovi
su zasnovani na tome koja carstva, imperije i države su imale veću teritoriju.
To naravno ostavlja uticaj na one koji gledaju, posebno na mlade. Da li se
danas priča o stradanju mnogih tokom stvaranja velikih teritorija, da li neko
ima sjećanje na nekog? Da li su ljudski životi koji su oduzeti vrijedili, kakvo
je sjećanje na njih? Rijetko ko danas postavlja takva pitanja, već imamo upravo
ono čega su se mnogi bojali, da se slave pobjednici a zaboravljaju žrtve. Ako
je takav odnos prema dalekoj prošlosti, kakav će biti prema ovoj bliskoj?
Za prošli vijek mnogi će reći da je bio najkrvaviji,
jer su se desila dva svjetska rata a ljudi na Balkanu će da dodaju i
devedesete, raspad Jugoslavije i mnogo ljudskih žrtava. Da li je u ova tri rata
postojala želja za dominacijom, teritorijama, protjerivanjima, da ostanemo mi i
samo mi? Uglavnom da, radile su se užasne stvari, nepojmljive prakse u Evropi i
šire a nesagledive posljedice po ljude dođu tokom ili po završetku sukoba ili
rata. Onda ostaje borba sa samim sobom, šta sad i kako se suočiti sa
činjenicama, kako nastaviti dalje.. Koliko je samo žrtava bilo, koliko je samo
krvi poteklo po logorima a ostaje pitanje da li to ima neku vrijednost, pouku,
kakva nam je zajednička budućnost! Dogode se jedan pa drugi svjetski rat, pa
kažu pobjeda nad fašizmom, nove stare države, tvorevine i tekovine, novi stari
lideri, nove stare nade. I tako u krug, od jednog do drugog doba a ljudima
prolaze životi u raspadu sistema.
U Evropi je to nekako došlo na svoje, šta se radilo
priznalo se, ljudi su krenuli u novo sutra, žrtva ostaje žrtva i juče i danas i
sutra. Oni koji su činili zlodjela ostaju u istoriji, obično kao gubitnici.
Novi lideri prihvataju greške iz prošlosti i idu dalje, priznaju greške iz
kolonijalne prošlosti, odaju počast žrtvama na svim kontinentima, gledajući da
se bar na takav način zadovolji pravda. Dižu se spomenici za žrtve nacizma koji
svjedoče, ukazuju na nešto što se desilo i da ne treba da se ponovi. Tadašnje
generacije se suočavaju sa realnom slikom društva u kom žive a nove generacije
uče iz istorije šta se dešavalo. Nažalost, svako piše svoju istoriju, onako
kako kome odgovara. To je samo jedna od prepreka da dođe do suočavanja sa
prošlošću i da bi se poštovalo sjećanje na događaje u prošlosti, sa jednakim
pogledom na istoriju.
Nakon rata koji se dogodio devedesetih na prostoru
bivše Jugoslavije, uzimajući u obzir sve strane, jako je teško imati okvir za
normalizaciju odnosa, za osvrt na prošlost u svakom smislu. Jer potrebno je
doći od nekorektnosti u ratu do korektnosti u miru. Jedni slave pobjede i
protjerivanja, ubistva dok drugi žale za žrtvama. Danas je prihvatljivo da ako
si dio jednog naroda imaš jednu viziju, jedan pristup prošlosti i nikako onaj
koji bi bio na štetu tog naroda. Bez obzira da li su tvoji činili zlodjela,
ipak su tvoji i oni su heroji, nikako zločinci. Upravo se o tome radi da svako
ima svoju prošlost, svoju istoriju i niko nije spreman da napravi iskorak koji
bi vodio u zajedničku budućnost. Spomenici koji postoje i svjedoče o nečemu iz
prošlosti, nažalost, često budu meta vandala i samim tim ostaju oskrnavljeni.
Ono što je svakako poigravanje sa žrtvama i porodicama
koji su preživjeli mnogo toga jeste upravo manipulacija brojevima stradalih, da
li je nešto okarakterisano kao ratni zločin, genocid i sl. Političke igre oko
toga da li su stradali naši ili njihovi, koliko ih je bilo, onda da se radi na
svemu samo da se umanji važnost nečijeg stradanja, samim tim pokušava se obezvrijediti
prošlost, činjenice i na kraju kao da se nije ni desilo. Na našim prostorima
ima mnogo mjesta koja su simboli stradanja ljudi tokom prošlog vijeka, posebno
tokom raspada Jugoslavije. Dok je Jugoslavija kao snažna sila imala jedinstven
pogled na prošlost u duhu bratstva i jedinstva i imala isto tako jaku viziju
budućnosti, očigledno da to nije slučaj sa današnjim rasporedom teritorija.
Danas je tabu da u svojoj zajednici budeš kritički
nastrojen prema prošlosti svog naroda i da pričaš otvoreno u korist drugog. To
se smatra neprikladnim i vrijeđa žrtve i porodice naroda kom pripadaš. Imajući
u vidu kako se obilježavaju godišnjice stradanja i pridaje pažnja prošlosti,
jasno je da na našim prostorima još nema spremnosti da se izađe iz tog okvira i
da se prihvate greške, propusti, loše prakse.
Postavlja se pitanje kakva je budućnost bez kulture
sjećanja. Ima li nečeg zajedničkog a da svima odgovara? Postoji li neka
zajednička vrijednost na kojoj počiva današnje doba a tiče se mračne prošlosti?
Ovo su naši a ono su njihovi, naši spomenici vrijede
više, naše žrtve vrijede više, mi smo bolji, mi zaslužujemo, a oni sve
suprotno. Takav narativ je kod mnogih sličan, negdje više negdje manje. Možda
je potrebno krenuti sve ispočetka, možda treba davati prostora mladima i nekim
novim idejama, kroz određene programe i da se oni koji nisu imali dodirnih
tačaka s prošlošću upoznaju međusobno i tako rade na suzbijanju predrasuda i
stereotipa. Kultura sjećanja je čin poštovanja različitosti, drugih, onih tamo,
svih nas zajedno. Kad se radi na tome, onda ima smisla pričati o zajedničkoj
budućnosti.
Autorka: Bojana Kukilo
Comments
Post a Comment