Kultura sjećanja (kultura pamćenja), predstavlja način
na koji osoba, društvo ili određena grupa čuva i prenosi sjećanja na prošlost.
To uključuje simboličko nasljeđe, očuvanje istorije, identiteta, i kulturne
baštine predstavljeno u tekstovima, spomenicima, svetim spisima i drugim motivima
koji služe kao tumačenja koja se odnose na to što se dogodilo u prošlosti.
Učenje o prošlosti treba da bude zasnovano na više perspektiva i izvora.
−
Kulturu sjećanja ne čini obrada jednog događaja, već
ona funkcioniše kao kaleidoskop – kroz obradu različitih istorijskih događaja i
perioda, nudi se određena relativno cjelovita reprezentacija istorije, odnosno
istorijskog toka – dodala je sociološkinja Marijana Stojčić i napomenula da se
kultura sjećanja odnosi na multidisciplinarnu naučnu oblast koja se bavi
proučavanjem individualnih i kolektivnih slika prošlosti i mehanizama njihovog
društvenog prenošenja.
Kultura pamćenja se ne koristi odgovorno, te sve češće
postaje moćan alat za širenje i poticanje govora mržnje. S obzirom na to da je
govor mržnje česta pojava, on predstavlja direktnu posljedicu složenog
nasljeđa.
– U Bosni i Hercegovini, kultura sjećanja je posebno kompleksna zbog
različitih perspektiva na prošlost – rekla je politikološkinja Dragana
Delić i naglasila da svaka nacionalna grupa ima svoj narativ o događajima
iz rata, što otežava izgradnju zajedničkog sjećanja, te način na koji se sjećamo
prošlosti, posebno traumatičnih događaja, što direktno utiče na to kako
percipiramo sadašnjost i oblikujemo budućnost.
Postoji mnogo različitih mišljenja o tome kako bi
kultura pamćenja trebalo da izgleda. Međutim, jedna stvar je sigurna: pamćenje
je važan dio procesa izgradnje mira kako u svijetu, tako i u Bosni i Hercegovini.
U BiH, gdje su rane prošlosti još uvijek svježe, od ključne je važnosti da se
razvije ideologija koja će biti zasnovana na pomirenju, pravdi i istini. Takav
pristup zahtjeva angažman svih aktera u društvu, od političara i medija, do
obrazovnih institucija i civilnog društva, ali i mladih ljudi koji su veoma
važan faktor kako u očuvanju kulture sjećanja, tako i u borbi protiv govora
mržnje.
−
Kultura sjećanja je važna za društvo u kome žive mladi
ljudi. Ona je dio šireg “paketa” kojim se prenose određene vrijednosti, modeli
i poželjna vizija društva. Ona govori o tome šta je ono čega se treba sjećati i
na koji način, ko su “naši” heroji, koji su “pravi” modeli ponašanja,
življenja, vrijednosti iza kojih društvo treba da stoji – kazala je Stojčićeva i
napomenula da istovremeno oni nude razumijevanje svijeta, objašnjavajući kako
smo došli do ovoga danas i šta možemo očekivati u budućnosti.
Govor mržnje i kultura pamćenja (sjećanja) su dva
povezana fenomena koja duboko utiču na društvo u BiH. Izgradnja kolektivnog
sjećanja i borba protiv govora mržnje su dva važna faktora za sjećanje,
temeljena na istini, pravdi i pomirenju. Da bi se postigao mir u društvu,
neophodan je angažman svih društvenih aktera, počevši od sistema vlasti, pa do
pojedinaca.
– Način na koji se sjećamo prošlosti, posebno traumatičnih događaja,
direktno utiče na to kako percipiramo sadašnjost i oblikujemo budućnost. Govor mržnje
je često direktna posljedica instrumentalizacije kulture sjećanja. Kada se
prošlost koristi za opravdavanje mržnje prema drugima, stvaraju se uslovi za
nove sukobe. Zato je od ključne važnosti da se borimo protiv govora mržnje i da
promovišemo kulturu dijaloga i razumijevanja, jer samo tako možemo imati
kulturu sjećanja bez osude one druge strane – navodi Delićeva.
Posljedice govora mržnje su brojne, i kao takve
doprinose većoj podijeljenosti društva, ali i povećavaju nasilje, netrpeljivost
i traumatizaciju. Borba protiv govora mržnje nužna je za izgradnju održivog i
tolerantnog društva.
U Bosni i Hercegovini, kultura sjećanja je posebno
važna zbog traumatične prošlosti. Rat 1992- 1995. godine ostavio je duboke
ožiljke na društvu, dok svjedočenja i nasljeđe igra ključnu ulogu u
procesu suočavanja sa prošlošću i izgradnji mira. Kada kultura sjećanja i
mjesta stradanja postanu dio političkih instrumenata tada dolazi do sve većeg
širenja govora mržnje i kao takva postaje prepreka na putu napretka i
pomirenja. Političke elite često instrumentaliziraju kulturni identitet,
istoriju i tradiciju za jačanje vlastitih političkih pozicija, pojačavajući
nacionalne i etničke podjele.
Što se tiče BiH postoje različita svjedočenja, dok se
jedni fokusiraju samo na individualna sjećanja, drugi ipak više pažnje
posvećuju kolektivnim sjećanjima. Kada se naglašavaju samo određeni aspekti
prošlosti, a zanemaruju drugi, to može da dovede do jednostranog i iskrivljenog
prikaza događaja. Ovakva selektivnost često vodi veličanju druge strane i
opravdavanju vlastitih zločina.
– Zasigurno da je kultura sjećanja važan faktor, ne
samo za mir, već i za budućnost, jer ako ne znamo ko smo i ko su naši preci
bili i šta se sve dešavalo u prošlosti, nećemo znati ni kako da se ponašamo u
budućnosti. Naravno, prošlost ne treba i ne smije da sputava budućnost, ali zasigurno
treba da bude crta koja nam pomaže da gradimo društvo uz osvrt na prethodna iskustva
iz prošlosti – pojasnila je Delićeva.
Predstave o prošlosti ne tiču se samo prošlosti.
Zapravo, one više utiču na sadašnjost. Uslovljene interesima, potrebama i
trenutnim prilikama u društvu, dominantna interpretacija prošlosti oslikava
političko opredjeljenje društva i djelovanje u sadašnjosti i izraz je ciljeva
koji se postavljaju prema budućnosti.
-Svaka država u
onome što se danas eufemistički naziva “region”, a zapravo se odnosi na države
nastale raspadom Jugoslavije, ima neke svoje specifičnosti. Ako pričamo o
zvaničnim, državnim sjećanjima, ono što im je zajedničko je da su to po
pravilu, izrazito selektivne etnocentrične predstave o prošlosti i istoriji o
stalnom stradanju i herojstvu “naše” etničke grupe kao nekakve homogene
cjeline, uvijek iste u svim istorijskim periodima, koja “sudbinski” i
nepravedno strada zbog zlih namjera, “drugih”, vječito nedužna, vječito na
meti. To definitivno važi za Srbiju, dok je u BiH malo komplikovanija situacija
jer postoje tri suprotstavljena narativa – ističe Stojčićeva.
Obrazovanje tj. promovisanje kritičkog mišljenja, kao
i edukacija o različitostima, ključna je za
borbu protiv govora mržnje, ali i iskren i otvoren dijalog između
različitih etničkih grupa neophodan je za izgradnju povjerenja i razumijevanja.
Razvoj kulture pamćenja je od ključnih važnosti za promovisanje mira,
međusobnog poštovanja, tolerancije i razumijevanja bez obzira na razlike.
Autorka: Anđela Koroman
Comments
Post a Comment