Mladi između prošlosti i onog što trenutno žive: Kako spomenici oblikuju kulturu sjećanja i tranzicijsku pravdu u BiH

U Bosni i Hercegovini, gotovo tri decenije nakon rata, sjećanje na prošlost i dalje ima presudnu ulogu u oblikovanju sadašnjosti. Na svakom koraku prisutni su spomenici, murali i obilježja koji svjedoče o patnji i stradanju, ali i o podjelama koje nisu nestale. Upravo zbog toga tranzicijska pravda nije samo pitanje sudova i presuda, već i suočavanja s načinom na koji se društvo sjeća. U tom procesu, mladi imaju ključnu ulogu jer su generacija koja nasljeđuje prošlost, ali i potencijal da je promijeni.
Mladi u BiH odrastaju u okruženju u kojem se o prošlosti govori selektivno - kroz školske udžbenike, porodične priče ili lokalne medije, gdje često dominiraju jednostrani narativi. Zbog toga je kritičko promišljanje prošlosti od suštinske važnosti. Programi poput škole tranzicijske pravde omogućavaju mladima da prepoznaju kako se kroz simbole, jezik i spomenike oblikuje kolektivno sjećanje. Kroz takva iskustva, mladi uče da prošlost nije samo ono što se desilo, već i ono kako se o njoj govori.
Spomenici u BiH često predstavljaju produžetak ratnih narativa. U mnogim sredinama, oni obilježavaju samo „naše“ žrtve, dok „tuđe“ ostaju prešućene. Time se sjećanje pretvara u prostor razdvajanja, a ne zajedništva. Ipak, postoje i drugačiji primjeri - umjetničke instalacije, zajedničke komemoracije i lokalne inicijative koje nastoje izgraditi spomenike koji spajaju. Takvi pokušaji pokazuju da je moguće stvarati kulturu sjećanja zasnovanu na empatiji i ljudskosti, a ne na etničkim granicama.
Umjetnost i obrazovanje mogu imati presudnu ulogu u oblikovanju zdravijeg odnosa prema prošlosti. Kroz izložbe, filmove, performanse i zajedničke projekte, mladi u BiH sve češće pronalaze načine da izraze ono što se u društvu često prešućuje. Takve inicijative doprinose stvaranju prostora dijaloga, u kojem se bol i sjećanje ne koriste za produbljivanje podjela, već za izgradnju empatije. Kada se kroz kreativne forme povežu iskustva različitih zajednica, prošlost postaje prilika za razumijevanje, a ne prepreka za suživot.
Pored toga, suočavanje s prošlošću zahtijeva i međugeneracijski razgovor. Mladi mogu donijeti svježinu i otvorenost, ali starije generacije nose iskustvo i sjećanja koja su neophodna za cjelovitu sliku. Tranzicijska pravda u tom smislu ne znači samo traženje odgovornosti za ono što se desilo, nego i spremnost da se zajedno uči iz grešaka. Samo kroz dijalog između onih koji pamte i onih koji tek nasljeđuju pamćenje, može se izgraditi kultura sjećanja koja oslobađa, a ne zarobljava.
Lokalna mjesta sjećanja imaju poseban značaj. Ona nisu samo fizički prostori, već i emocionalne mape zajednice. Kada mladi obilaze takva mjesta, razgovaraju o njima i preispituju njihovo značenje, oni postaju aktivni učesnici u stvaranju novog odnosa prema prošlosti. U tom smislu, tranzicijska pravda se ne ostvaruje samo kroz institucije, već i kroz svakodnevne geste sjećanja, dijaloga i uvažavanja.
Na kraju, važno je prepoznati da mladi nisu odgovorni za prošlost, ali jesu za način na koji će je prenositi dalje. Kritičko promišljanje prošlosti omogućava im da izgrade društvo koje pamti, ali ne mrzi; koje razumije, ali ne opravdava. Spomenici, ako ih posmatramo otvoreno, mogu postati mjesta pomirenja, a ne podjela. U tome leži istinska snaga sjećanja - ne u kamenu, već u svijesti onih koji ga nasljeđuju.

                                                                                                                       Autorka: Bojana Kukilo