Kad govorimo o kulturi sjećanja, često imamo osjećaj da govorimo o nečemu što pripada prošlosti. Arhivima. Obljetnicama. Spomenicima. Datumima koje svake godine obilježimo, položimo cvijeće i nastavimo dalje.
Ali kultura sjećanja nikada nije samo pitanje prošlosti. Ona određuje kakvo društvo živimo danas i kakvo ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas.
Zato mi se već danima vraća misao povjesničarke Dubravke Stojanović da je “naša prošlost neizvjesnija od budućnosti”. Budućnost tek treba ispisati. Prošlost se, međutim, svakodnevno pokušava interpretirati i mijenjati tako da ide u korist političkim narativima. Mijenjaju se značenja, interpretiraju stradanja. Mijenja se ono što društvo odluči pamtiti, ali još više ono što odluči prešutjeti.
Upravo zato kultura sjećanja nikada nije neutralna. Ona je politički izbor.
Na Kampu Kozarac, posvećenom suočavanju s prošlošću, razgovarali smo o politikama sjećanja, revizionizmu, sudski utvrđenim činjenicama, odgovornosti institucija i pitanju koje se neprestano vraćalo: kako graditi društvo koje neće počivati na natjecanju u žrtvama, nego na priznavanju ljudskog dostojanstva svake osobe?
Predavanja Branke Vierde, Nikole Puharića, Nedžada Novalića i Šeherzade Džafić ponudila su različite perspektive, ali zajedničku poruku, da društvo koje nije spremno pogledati vlastitu prošlost teško može graditi pravednu budućnost.
Predavanja su nam dala jezik za razumijevanje prošlosti, ali obilazak mjesta stradanja dao je toj prošlosti lice.
S Edinom Ramulićem obišli smo nekadašnje logore Keraterm i Trnopolje. Posjetili smo i Identifikacijski centar Krajina, mjesto na kojem obitelji više od trideset godina čekaju odgovore koje nikada nisu trebale čekati.
Logor Keraterm danas izgleda gotovo obično. To je možda i najteži dio. Mjesta na kojima su počinjeni strašni zločini s vremenom izgube vidljive tragove nasilja, ali ne i njegovu težinu. Zidovi šute, a upravo ta šutnja (p)ostaje glasna.
Edo nije bio samo naš vodič. On je čovjek koji je na tim mjestima izgubio oca i brata. Brata još uvijek traži. Ispred Keraterma postavio je spomen ploču jer je znao da će, ako to ne učini netko od onih koji pamte, prostor s vremenom progutati zaborav. A zaborav nikada nije neutralan.
Razgovarali smo i s Nusretom Sivac, ženom koja je preživjela logor Omarska, sutkinjom i jednom od najglasnijih i najhrabrijih aktivistkinja za prava preživjelih ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini. Gotovo od završetka rata javno govori o nasilju koje su mnoge žene desetljećima bile prisiljene nositi u tišini. Ne zato što je šutnja bila njihov izbor, nego zato što su društva u kojima živimo prečesto teret srama prebacivala na preživjele umjesto na počinitelje. Svojim glasom Nusreta razbija upravo tu tišinu. Podsjeća da govoriti o ratnom seksualnom nasilju nije samo čin osobne hrabrosti nego i politički čin. U društvima koja i dalje prekrivaju seksualno nasilje stigmom, govoriti znači pružiti otpor. Govoriti znači vratiti dostojanstvo onima kojima je ono pokušano oduzeti.
Tek nakon susreta s Edom i Nusretom pojmovi poput politika sjećanja, tranzicijske pravde ili kolektivnog pamćenja prestaju biti teorijske kategorije. Dobivaju lica. Dobivaju imena. Dobivaju obitelji koje desetljećima čekaju pronaći kosti svojih najmilijih.
I tada postaje jasno koliko je besmisleno uspoređivati patnje. Dostojanstvo ne može imati nacionalni predznak.
Često čujemo da pojedinci ne mogu promijeniti društvo. Ali društvo ne oblikuju samo institucije i vlade. Oblikujemo ga i mi, načinom na koji govorimo o prošlosti, onime što biramo prešutjeti i onime čemu se odlučimo suprotstaviti. Svaki put kada prešutimo negiranje zločina, kada pristanemo na podjelu na "naše" i "njihove" žrtve ili kada odbijemo čuti iskustvo koje narušava naše unaprijed stvorene iluzije, sudjelujemo u oblikovanju politike sjećanja.
Jer rat ne počinje prvim pucnjem. Počinje mnogo ranije. Govorom koji ljude dijeli na vrijedne i manje vrijedne. Administrativnim odlukama koje neke građane čine nepoželjnima. Šutnjom većine koja misli da se nju to ne tiče. Zato kultura sjećanja nije samo razgovor o prošlosti. Ona je način da na vrijeme prepoznamo obrasce koji nasilje čine mogućim.
Bez činjenica, bez odgovornosti i bez priznanja svake civilne žrtve, suočavanje s prošlošću ostaje tek fraza koju političari rado izgovaraju. Demokracija počinje onda kada tuđa patnja prestane živjeti u trideset godina dugoj tišini i kada prihvatimo odgovornost, onu političku, institucionalnu, ali i vlastitu.
Bernarda Privšek (34)
“Cijeli program mi je bio fantastičan i edukativan. Jako dobro me pripremio na moj idući dio putovanja (na komemoraciju u Srebrenicu). Dio koji sam najčešće prepričavala ljudima je susret s Nusretom Sivac. Gospođa je legenda, moja kolegica pravnica, sutkinja, prehrabra žena, ikona feminizma i otpora fašizmu. Ona mi je baš ostavila dojam, ali i poruku da su žrtve ratnih zločina u logorima bile svih zanimanja i društvenog statusa.”
Katarina Popović (29)
"Kao neko ko je već učestvovao u projektima pomirenja, moram priznati da je program Kampa Kozarac zaista poseban. Ovo nisu teme o kojima se često raspravlja ili o kojima se nešto posebno uči u školama, pa je aktivna uloga mladih važna i zbog suočavanja s prošlošću i radi izgradnje budućnosti. Privilegovana sam što sam imala priliku biti dio kampa, čuti priče preživjelih i upoznati druge mlade ljude koji razumiju značaj ovih tema. Zahvalna sam svima, prije svega na hrabrosti koja je potrebna u borbi za istinu i budućnost."
Ako želimo društvo u kojem će buduće generacije živjeti bez naslijeđenih mržnji, kultura sjećanja ne može ostati rezervirana za obljetnice, muzeje ili stručne skupove.
Ona počinje mnogo ranije. Počinje onda kada odlučimo da nijedna žrtva neće biti nevidljiva.
Comments
Post a Comment