Skip to main content

Slučajnost ili ne?

Hava Tatarević iz Prijedora je izbubila šest sinova i muža koji su odvedeni iz sela Zecovi 1992. godine i čija tijela su pronađena u masovnoj grobnici Tomašici. Na osnovu toga Hava je stekla pravo na civilnu porodičnu invalidninu, ali nakon što je Minstarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS uložila žalbu zbog visine naknade koja joj je određena za jedno umjesto za sedam izgubljenih članova domaćinstva, ovo ministarstvo joj je potpuno oduzelo pravo na invalidninu, rješenjem o žalbi, dana 30.01.2014. godine. 
Naime Ministarstvo je utvrdilo da iako se iz izvedenih dokaza “izvodi zaključak da je dana 23.7.1992. godine u Opštini Prijedor iz mjesta Zecova odveden od strane nepoznatih naoružanih lica, suprug i šest sinova imenovane i da im se od tada gubi svaki trag”, iz izvedenih dokaza se “ne mogu utvrditi okolnosti pod kojima su oni nestali ili stradali” i “da li su navedena lica stradala u vezi sa ratnim operacijama ili je ubistvo posljedica izvršenog krivičnog djela nepoznatih počinilaca”. 
Razumijevajući da naš administrativni sistem u najmanju ruku nije savršen i da se nepravde dešavaju ovakvo obrazloženje izaziva sumnju da ovo jeste zlonamjerni pokušaj nastavka institucionalne diskriminacije nesrpskih civilnih žrtava. Posebno gorak osjećaj u ustima izazivaju gore citirane formulacije u kojima se insinuira da porodica Have Tatarević nije stradala u ratu već da su njihova ubistva posljedica izolovanog krivičnog djela, kao i insinuacija da je potrebno prije svega utvrditi identitet počinioca (imati osuđujuću presudu) kako bi pravo bilo priznato, što je protivno zakonskim odredbama o zaštiti civilnih žrtava rata. 
Nadamo se da ćemo uspjeti iskoristiti ovo predizborno vrijeme u kojem su institucije osjetljivije na pritisak civilnog društva i građana_ki te ukazati na nepravdu. Pozivamo i sve druge organizacije, međunarodne institucije kao i pojedinke_ce da reaguju u skladu sa svojim mogućnostima i nadležnostima.


Comments

Popular posts from this blog

Prijavi se na "Malu Školu Kritičkog Promišljanja Prošlosti"

  Da li ste zainteresovani da čujete i drugu stranu prošlosti? Da li vjerujete svemu što učite u školi? Koliko vas je formalno obrazovanje podsticalo na kritičko razmišljanje i kako politika utiče na to što učite? Ukoliko želite da propitate ova pitanja, prijavite se za učešće na  "Malu školu kritičkog propitivanja prošlosti"  koja će se održati od  15-17.11.2024. godine u Prijedoru. Pravo na učešće imaju osobe sa područja Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore starosti  od 16 do 30 godina.  Krajnji rok za prijave:  08.11.2024. Formular za prijavu je na sledećem  linku: link za prijavu Učesnici_e će kroz dvodnevnu radionicu imati priliku da se upoznaju sa osnovnim teorijskim konceptima tranzicione pravde, društvenim iskustvima prevazilaženja traumatične prošlosti, razvijanjem kritičkog razmišljanja prema društveno-političkim dešavanjima u prošlosti, te kako pojedinac/ka mogu da doprinesu navedenim procesima. Takođe, učesnic...

Kultura sjećanja kao poticaj na govor mržnje

  Kultura sjećanja (kultura pamćenja), predstavlja način na koji osoba, društvo ili određena grupa čuva i prenosi sjećanja na prošlost. To uključuje simboličko nasljeđe, očuvanje istorije, identiteta, i kulturne baštine predstavljeno u tekstovima, spomenicima, svetim spisima i drugim motivima koji služe kao tumačenja koja se odnose na to što se dogodilo u prošlosti. Učenje o prošlosti treba da bude zasnovano na više perspektiva i izvora.  −        Kulturu sjećanja ne čini obrada jednog događaja, već ona funkcioniše kao kaleidoskop – kroz obradu različitih istorijskih događaja i perioda, nudi se određena relativno cjelovita reprezentacija istorije, odnosno istorijskog toka – dodala je sociološkinja Marijana Stojčić i napomenula da se kultura sjećanja odnosi na multidisciplinarnu naučnu oblast koja se bavi proučavanjem individualnih i kolektivnih slika prošlosti i mehanizama njihovog društvenog prenošenja. Kultura pamćenja se ne koristi odgovorn...

Kultura sjećanja

  U ovome osvrtu na temu kulture sjećanja, za početak nešto o pojmovima i mehanizmima koje nazivamo „kulturom sjećanja“ pa i „politikom sjećanja“. Kultura sjećanja , jednostavno rečeno, podrazumijeva načine na koje jedno društvo, zamišljeno kao cjelina, pamti i interpretira prošle događaje. Govorimo o rezultatu donekle osmišljenog odnosa prema prošlosti, dakle može se promatrati proces proizvodnje i distribucije sjećanja, odnosno raspoznati određena politika sjećanja . Društvo će se sjećati onoga što ono odabere i, samim odabirom, obilježiti dijelove i perspektive povijesti kao važnije, ključnije od drugih koji potom padaju u pozadinu ili će pak potpuno iščeznuli iz matrice sjećanja koja se zatim i generacijski prenosi. Najmoćnija uloga kulture sjećanja jest ona kao sredstvo određenja identiteta grupe i uspostavljanja kohezije unutar nje. Iako je sjećanje koje se slojevito skuplja u iskustvu pojedinca iznimno potentna točka u prenošenju naših shvaćanja takozvanih „povijesnih lomova...