Lični podaci – privatna ili javna svojina

Čovek je biće čija zadaća je jasna ali i propisana, pošteno živi, drugoga ne povrijedi, svakome daj ono što mu pripada. Daj mu slobodu koja neće narušiti tuđu. Pravo koje neće povrijediti drugoga. Kreiraj svijet koji odiše sigurnošću i kada je u opasnosti. Jer ti to možeš, od malenih se veliki ljudi stvaraju. Djeci usaditi treba vrline kao što su borbenost i odvažnost, one su kamen temeljac u svijetu što im stari ostavljaju. A mi ljudi od davnina znamo, kako posijemo tako ćemo i žeti.

Prisjetimo se članka 1. iz Opće deklaracije o ljudskim pravima "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva."

Iako u kratkim crtama, Opća deklaracija o ljudskim pravima veoma detaljno i precizno definira što čovjek postaje od dolaska na svijet, svojim rođenjem. Osim što su jednaka, slobodna, dostojanstvena i obdarena darovima što im prava pružaju uz svoju svijest trebaju postupati u duhu bratstva, u kolektivu, što je najvažnije.

To samo potvrđuje kako unatoč poteškoćama i raznim izvanrednim te nepredvidivim a trenutnim okolnostima trebamo postupati kao kolektiv. Djelovati u jedinstvu. Živjeti bratstvo. Strogo se pridržavati propisa. Time dodatak i štiti ih. Spriječiti kršenje i regulirati provođenje mjera na adekvatan način. Misleći pri tome na dobrobit zajednice, njihovu sigurnost ali i slobodu. Što im pravo podupire. Kada se društvo zatekne u situaciji koja po njega predstavlja opasnost treba uzeti sve okolnosti u obzir, sve potrebe ali i prirodne promjene koje će izazvati opću prihvatljivost.  Kako bi ih zaštitili dakako da se mjere moraju poduzimati, ono što se postavlja kao pitanje je koja je granica u svrhu te zaštite te ima li je uopće, postoji li privilegiranost i samim time diskriminiranost ?

Ostaje živa teorija da bi društvo bez provedbe zakona preplavila katastrofa koja bi ostavila nered sa prevelikim posljedicama no ne treba zaboraviti ono na početku navedeno drugoga ne povrijedi, svakome daj ono što mu pripada.

Dok se zauzimamo za slobodu, poštovanje, nediskriminaciju, toleranciju, pravdu poštujemo i druge, a ne samo sebe u prvom planu.

Zahvaljujući kolektivu sva tijela na dužnosti imaju moć, koju isti nemaju prava iskorištavati nego crpiti zadnji atom da se svakom pojedincu pruži potrebna potpora kroz vrijeme pandemije koja je sve obuhvatila i unijela promjene u naše društvo. Sve vrijednosti koje ljudska prava zastupaju jasno govore da je bilo koji oblik diskriminacije nedopustiv i neopravdan jer samim time ugrožava pravo pojedinca, skupine ljudi ili u najgorem slučaju kolektiva. Iz toga proizilazi da nema nejednakog postupanja, nema diskriminacije i samim time javno izlaganje građana koji su oboljeli ugrožava njihovu jednakost, slobodu a ne samo pravo na zaštitu ličnih podataka. Tim činom su podvrgnuti diskriminaciji i njihovo ljudsko pravo je pregaženo.  Iako je kršenje samoizalcije neopravdano i treba podlijegati mjerama to ne mijenja činjenicu da su tijela na dužnosti dužna očuvati njihova osobna prava koja im kršenjem ne mogu biti oduzeta kao što su javno objavljivanje ličnih podataka kako osoba koje su prekršile mjeru samoizolacije tako i oboljelih. Ne može biti javni interes ispred osobnih prava sve dok tako nalaže Zakon o očuvanju ličnih podataka. Da bi javni interes stavili ispred, morali bi mijenjati Zakon. Prema tome, sve dok zakon održava svoju snagu odnosno dok je na snazi, potrebno je sankcionirati svakoga tko ga je prekršio i na primjeru ličnih podataka dopustio ili se sam pobrinuo da takvi podaci budu objavljeni i samim time upoznao javnost sa time i ugrozio prava oboljelih i prekršitelja..

U pokušaju što preciznijeg odgovora na pitanje koliko je kolektiv važniji od ljudskih prava pojedinaca zaključak se bazira na jednom od temeljnih ljudskih prava imena jednakost. Ne možemo na vagu stavljati pojedinca i kolektiv jer upravo svaki pojedinac čini kolektiv. Ipak, kada želimo osigurati javni interes i kroz zaštitu povrijedimo pravo samo jednoga, zaštita će izgubiti svoj značaj i namjeru. Ističem, nedopustivo je gaziti pojedinca gledajući na kolektiv, ostaje dužnost štiti prava i najmanjega, najugroženijega, svakog pojedinca premda u ovoj situaciji pruža opasnost po zarazu ostalih ostaje sa svojim pravima i dužnostima pridržavanja mjera i povratka u normalu. Dužnost je omogućti mu to i ne stavljati ga u nepovoljniji položaj iznoseći njegove privatne podatke makar to bila izvanredna situacija. 

U teškim okolnostima se i dalje ne mogu donositi promjene i odluke koje će kršiti prava drugoga i otvarati put diskriminaciji, potrebne su odluke koje će osigurati upozorenje ali i adekvatnu sigurnost građana da se u što kraćem roku vrate starim navikama.

Važno je i unositi nadu i vjeru u zajedničko bolje sutra, poticati na borbu i zajedništvo i kroz pridržavanje pravila, izvlačiti iz ljudi ono najbolje i otvoriti im put za neke nove aktivnosti kojima sada mogu posvetiti vrijeme. Zatvoriti vrata panici i ishitrenim odlukama, otvorenih ruku pomoći potrebnima, pokazati narodu volju za suradnju.

Ne čekaj da drugi naprave korak prvi, ne čekaj da otvore put. Svijeću upali, pokaži im pravi put, hrabro kreni kad ih čuješ onda se okreni. To je svijet tvoj, njemu pripadaš. Na mene i druge ne čekaj, sve dok želiš svoja prava, sve dok želiš da ona žive bori se i shvati, ona su tvoja i ovo je svijet tvoj. Čekaju na tebe da uneseš promjene. 

                                                                                   Autorica: Ivana Perišić