Počelo
je, kako kažu, „novo normalno“.
Državnici su odlučili otpustiti malo lanac na
kojem su kratkom uzdom držali građane dva mjeseca. Dozvolili su nam da
izadjemo malo iz kuće, prošetamo se, udahnemo
nade u naše ojađene živote. Uslužne djelatnosti postepeno rehabilitiraju ono
što zovemo bosanskohercegovačkom privredom.
U
Bosni i Hercegovini teško se nešto što bi trebalo služiti njenim građanima, s
obzirom na to da se plaća iz naših džepova, ranije moglo okarakterizirati
normalnim, pa je mučno shvatiti šta pomenuta kovanica podrazumijeva za građane,
jer sasvim sigurno upućuje na nešto što nije inherentno balkanskom
mentalitetu. Iz ovoga se, normalno,
izuzimaju politički dužnosnici koji su nastavili marljivo i revnosno skrbiti se
za opće blagostanje kolektiviteta. Njihovog, normalno. Nastavili su zalagati se
za što ugodniju, sigurniju, mirniju, zdraviju životnu atmosferu. Njihovu,
normalno.
Suspenzija
jednog od temeljnih Ustavom zagarantiranih ljudskih prava, slobodu kretanja,
upravo zbog toga jer je ono fundamentalno, prije se može shvatiti kao zahtjev
za servilnošću nego borba za naše dobro. Ustvari, borba je to za očuvanje
političkih pozicija moći, odraz državne nekompetencije i nespremnosti državnog
zdravstvenog sistema da odgovori na prijetnje pred kojim smo se našli. Ovo nije
bila prevencija transmisije virusa već prevencija urušavanja njihovih
povlaštenih položaja. Ovakva diktatura,
pored one preporučene sanitane, bila je izgleda, jedino logičko rješenje koje
se nametalo. Jasno je da niti brojni
dobrostojeći europski zdravstveni sistemi to ne bi lako uspjeli ali materijalna
i etička deprivacija kakva vlada kod nas, teško se nalazi u europskom krugu.
Iako
su brojni psiholozi upozoravali da bi ovakve represivne mjere koje se odnose na
slobodu kretanja mogle biti kontraproduktivne i polučiti negativne efekte kada
je u pitanju ljudsko zdravlje, donosioci odluka jasno su se na to oglušili. Znali
su da će to građani olako prihvatiti baš kao što godinama unazad prihvataju
njihova obećanja o boljoj budućnosti. I pored svih probelema sa kojima se i
inače suočavamo, ovakvo ponašanje prema građanima jačalo je u meni nepovjerenje
u vlast i osjećaj da smo u stvari prepušteni sami sebi, na milost i nemilost
sudbine. Građanska odanost i pokornost je, čini se, nešto na šta vladajuća
garnitura može računati a mi, građani, na to da ćemo teško uživati
dostojanstven život. To je naša realnost, navika, fatum. Naše normalno.
Mjere
popuštanja restriktivnih odredbi, koje znače veću koncetraciju ljudi na jednom
mjestu, već su nastupile a još uvijek je
u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine na snazi policijski sat. Čemu i kako
on služi ako uz ove relaksirane mjere sad imamo cijeli dan na raspolaganju za
potencijalnu razmjenu virusa? Zašto dozvola za rad vjerskim objektima a ne
recimo vrtićima, školama ili rad u punom kapacitetu ostalih javnih institucija?
Demonstracija moći, apsurda ili samo
naše normalno? Najprije ovo potonje.
Mi,
građani, postali smo taoci defetističkog razmišljanja, indolentnosti i
perpetuiranih političkih izbora. Ako ovako nastavimo, ostat ćemo sami sebi
najveći neprijatelji i krivci za zlu kob koja nas je snašla. Politički
predstavnici naše su ogledalo a naš način razmišljanja samo njihov isproban,
uspješan recept.
Maja
Đapo
Comments
Post a Comment