Doktor
sam. Da, ništa bitno, zvanje koje je u ovom regionu spalo na marginu srama, ili
kako bi moja nena rekla: kanjavca, ishabana krpa koju može koristiti svako kada
mu treba, a ne vrijedi mnogo. Ta krpa bi u svijetu bila svila. Odjednom smo
heroji, mi, ali i mnoge druge zaboravljene radničke klase. S moje tačke
gledišta, a bio sam pretrpan informacijama, i nismo odmakli mnogo od internet
zablude, COVID 19 je nešto što nam je potpuno strano, podložno provjerama, meta
analizama, krizama. Jedino što je bilo
sumnjivije od toga su naše izrečene mjere. Jedna od njih je ograničenje
slobode. To je povuklo za sobom još veće probleme, gnjev, strah i sumnju.
Ispočetka sam to smatrao neophodnom mjerom prevencije, a onda su ljudi koji su
trebali biti primjer takvoj represiji postali taoci ličnih interesa i poriva,
odbranjivali su doktorske disertacije, krili izolacije, sumnjive kontakte,
uživali u društvu, a ja sam disao na škrge.
Balkon
me je počeo gušiti. Počeo sam pušiti. Rođeno dijete sam gledao kroz
ključaonicu. Za odmor sam koristio kupaonicu. Izolacija je bila u jeku. Ljudi
su masovno koristili teku. Podmjera na crtu, zatvoren lokal od kojeg žive, a ne
znaju od koga bježe, koga da slušaju, čitaju ili krive. Dobijao sam pozive od
starih osoba koji nisu imali hljeba. Pregledao ljude koji danima nisu ugledali
parče neba. Pacijenti nisu znali telefonom da objasne simptome, na vratima ih
je čekao zid, jedni su u tome našli priliku za odmor, a ja sam pronašao stid.
Obična stanja su prerastala u hitna. Ogromna stvar više nije bila bitna. Djeca
su „visila u zraku“, danju su bila kod roditelja, a baki išla po mraku. Krizni
štabovi zapali u krizu, čekali šta će donijeti oni što su nam blizu. Koju
devizu. Nedorečene mjere bez doktora, naučnika, vatrogasaca u štabovima
rezultirala je haosom vani. Kad vam je šumar na čelu onda nek vas ne čude
majmuni na grani. Oduzeli smo ljudima pravo na slobodu, to je isto kao da im
oduzmeš vodu, pa im prodaješ istu u zatvorenoj ambalaži, po kilaži.
Ne možeš na
osnovu godina odrediti čiji je život preči. Ni ko će da se liječi. Svako ima pravo da procijeni vrijednost svog
života, sve drugo bi bila sramota. Ako nekome oduzmeš to zagarantovano pravo,
onda nek te ne čude depresija, suicidi, izljevi bijesa, nesreće i mediokritet.
Tako se ne stiče autoritet. Zato smo priznali da ne znamo ni početak ni kraj.
Ni zašto je od aprila bolji maj. Mjere smo mijenjali po ćejfu svom, zatvarali
ljude u dom. A najviše su problema pravili oni što su radili na uslovu tom.
Nije čudno. Kad ovce zatvoriš u tor, lahko ih je šišati. Tad ih ne moraš
ganjati, ni pitati. Pa i ribi u akvarijumu moraš mijenjati vodu kad joj već ne
daš slobodu. Ajkule ne napadaju one na brodu. Dok si u tami svoje kuće koliko
god imao svjetla ne vidiš šta se vani zbiva i štima, tad je za krađu
najpovoljnija klima. Pa gledao sam bolan kako ljudi potapaju brod za jedan
izborni bod. Kako pare iz državne kase vade za neke „izolatorne zgrade“. Gledao
kako zatvaraju sela i ljude bez testa, i medijima određuju pitanja i mjesta.
Gledao kako štimaju kontakte i testiranja, za unutrašnja organiziranja. Gledao
kako progledavaju kroz prste dok nas redaju u vrste. Kako promovišu firme bez
atesta i zanata za malo poena. Gledao ih poput stijena. Tražili naklonost javnog
mijenja i izgubili sva povjerenja. Obično pas koji laje ne ujeda, pa im narod
po spisku odreda.
Ko može da trpi iza četiri zida kad mu kradu državu bez
stida? Poželio sam svoje pacijente iako ih volim zdrave, samo da koronu skinem
sa glave. Da se riješim polovničnog nadriznanja i ovog nesrećnog stanja.
Pustite da imunitet stvorim od naleta i vaših starih robovlasničkih adeta.
Spasite nas nameta, i ovog vašeg salameta, ačik, kijameta. Ko se može igrati sa
sudbinom jednog djeteta? Ko to može oteti djetetu psihološko prostranstvo, proljeće i školu, pustita ga da
sjedi za sumnjivim virtuelnim prijateljem u tamnom holu, u bolu. Sve više smo
vam postali rutina, eksperimenti štimanja moći, ispitivanje snage kroz sumnjive
noći. Pa bolan ljudi su počeli sanjati mrtve, viđati svemirce i leteće tanjure,
a djeca sa virusom da igraju žmure. Djed je počeo da ga na kahvu viče, a Milka
od gladi prestala da riče. I ja sam od online škole zaboravio karijeru, a otac
je pluća isjeckao u tabakeru. Mrtve smo samo kačali na banderu. Dijasporu smo
zaboravili kao cipele stare, a poljupce lijepili samo na cigare. Šefa sam počeo
zvati korona, a on mi topli obrok skinuo s bona. Od zaštite sam imao toalet
papir i masku od grilona, koliko smo zaglibili nismo pričali ni preko telefona.
Nana je sjekiru držala pored vrata, a sestra je kroz prozorče ljuljala brata.
Poslije pet je bilo mrtvo pola gornjeg kata. S posla su nas puštali u pola
policijskog sata kad je otac od gladi jeo štok,a onoj paleti brašna istekao
rok.
Dezinficirali smo alkoholom sok.
Nismo se kretali pa su nam vene zarasle i
kraste narasle. Avlije zarasle. Sad ogrjev,struje ni vode nemam, ali zato
petkom mogu da šetam. Pred vratima imam spužvicu za brisanje cipela koje
izuvam, a izdah kroz cjevčicu duvam. Pacemaker sam na čekanje stavio, a
respirator od malina spravio. Zimnica će ove godine da kasni jer posijati nisam
mogao, ni htio, jer sam zarobljen u kući bio. U kući punoj vlage, plijesni i
prašine na koju sam alergičan, ali sam samo lakšima sličan. Otvorili su lokale
za duhove iz ulice breza, slobodni nam dani, ali ista hereza. Prazni džepovi, maske
pune, malo ovaca, ali mnogo vune, vratit će nas u domove čim vjetar puhne. Čim
od komšija na internetu vide, čim se kase opet isprazne, smislit će nam neke
nove kazne. Neke nove prekršaje ustavnog zakona i etike, pa ću živjeti od
komada plastike. Na leđima ću nositi etiketu kako to obično biva na svijetu.
Opet ispočetka lekciju o životu objašnjavati djetetu: da su ljudi najgori virus
na svijetu, ako ne mogu odmoći, nanose štetu, ono što ne znaju, najbolje
objašnjavaju. A kad im jednom bude jasno, obično već bude kasno.
Jasmin Dorić
Comments
Post a Comment