Skip to main content

Da li su ljudska prava samo slovo na papiru?

 


Da su me pitali - da li ću se ikada plašiti same sebe? - vjerovatno bih rekla - da postoji previše drugih razloga i ljudi na koje je pametnije usmjeriti strah - čisto zarad sigurnije egzistencije. Sebe kontrolišem, barem onoliko koliko će mi svijest dopustiti i dajem si oduška. Vjerujem u snagu sopstvenog karaktera i izgrađene samokontrole vođene uvjerenjem u neophodnu društvenu strukturu, pravila koja lebde u zraku oko svih nas. Nismo ih pročitali, nisu nam objašnjena, a tu su skoro pa opipljiva sa svakim ustajanjem kad učitelj ulazi u učionicu, svakim minutom dok stojim u beskrajno dugom redu za ovjeru papira u opštini i ne preskačem iako me već odavno bole stopala, svakim prešućenim sarkazmom na još jednom Trumpovog Bosanskog “supportera” u društvu, sa svakom iznetom konstruktivnom kritikom...

 Postoji taj nevidljivi štit ličnog izbora, prava dodijeljena rođenjem, a koji nosim, koji nosiš. Ali šta onda kad on poprimi oblik, boju, ideologiju… Šta kada vaše riječi više nisu njegova posljedica nego uzrok - a vaša djela refleksija očajne potrebe za njegovim jačanjem. Šta kada taj isti koncept sada okićen novim ruhom postane predmet naše diferencijacije - simbol moći a do jučer nas je ujedinjavao? Zar da me onda smatraju ludom jer se plašim same sebe?

 Čini mi se da sam čak i plakala, dok sam bijesna udarala u jastuk. Trebalo mi je vremena da se probudim - da se trznem iz blagog transa situacije. Tad u jednom trenutku se slilo u mene - i stav tog čovjeka i mirnoća pogleda i uvjerenje sa kojim je potapšao moju majku po ramenu - da je ohrabri - da je uvjeri. Paralizovao me strah - ne moj, ma ne ni njen - nije čak ni shvatanje da treba da se plašim. Ne strah od njega, od njih - strah od rušenja tog koncepta - ljepila koje, mislila sam drži nas još uvijek korak dalje od pravila džungle.

Zar da mi dok ulazim na biralište načelnik mjesne zajednice kaže za koga da glasam? Zar da mi oblikuje političko uvjerenje - zarad mog ličnog boljitka u vidu asfaltiranja mahalse ulice koju predugo čekamo? Zar da je taj boljitak uvjetovan?

Zar da mi prešutno nabija na nos paket pomoći penzionerima - što je općina tokom COVID-19 karantina dostavila mojoj nani? Zar se mogu tako kupiti? A ponajviše zar da moja majka prešuti?

 Gdje je moj nevidljivi štit? Što se njegovi polomljeni komadići sad zarivaju u ponos? Ali pazite, ne plačem i ne tučem jastuk zbog te političke spodobe ušuškane pod uvjerenjem moći - već zbog nas. Zbog modernih idioma poput: “Šta ćeš tako je..”,”Šuti može i gore!” - koje brišu granice dostojanstva i moje ljudskosti - oblikuju me u hrpu mesa i kosti - jer ne čini me čovjekom samo sposobnost da razmišljam - već pravo da misao realizujem u riječi i djela.

 A onda nakon vala bijesa ide shvaćanje univerzalnosti ovog pasivnog stava - ovog odnosa moći i šutnje - golotinje naspram modernizovanih verzija društvenog štita. I odjednom me se tiču i trudnice otpuštene jer tobože odjednom više nisu produktivne radnice i svi poznanici odbijeni za posao u nedostatku predispozicija koje nosi podobna stranačka kartica… I ne znam da li me više umrtvljuje količina ovih situacija ili sad već očito pitanje: da li ja umišljam postojanje mog ličnog tankog neopipljivog štita? Da li je to samo iluzija, posljedica očite neiskusnosti u odnosu sa životom?

 Neka vam je upravo struktura ovog teksta - a koja obiluje pitanjima, usudit ću se reći sad već i retoričkim - bude ilustracija realne slike društva u kojem živimo. I taj medijski često eksploatisan izraz “društvo u kojem živimo” za mene postaje gomila neodgovorenih pitanja, gomila potisnutih misli, spinovana stvarnost u kojoj plutamo jer čini mi se plivat više ne znamo.

 Pravo više nije poklon života, već cilj i produkt životne borbe. Mislila sam da smo izvukli pouku iz historije - ali nekako uspjevamo iznova i iznova boriti iste borbe i živjeti iste strahove i isto mrtvilo. I možda je dobro što se plašim ovog straha i ovog osjećaja nezaštićenosti. Možda nisam luda. Možda u mom slučaju “mislim, dakle postojim” postaje “plašim se sebe, dakle postojim” - jer dok god se plašim da ću vrisnuti na političku spodobu i otrgniti mu ruku sa maminog ramena - živjeću. Kad počnem da se plašim da li sam dovoljno pognula glavu, umrijeću. Jer izgleda jedino pravo, koje mi ne mogu oduzeti jeste - da vjerujem u mogućnost egzistencije i ostalih.

 

*Prethodno opisana životna situacija inspirisana je stvarnim događajima, ali možda na svu sreću ne ličnim - iako shvatanja itekako jesu.*

 

 

Amina Hasović

Sarajevo, 09.12.2020.

Comments

Popular posts from this blog

POZIV ZA UČEŠĆE NA ANTIFAŠISTIČKOM KAMPU

  Centar za mlade Kvart organizuje   Antifašistički kamp   na Kozari i tim povodom poziva sve zainteresovane antifašistički orijentisane mlade osobe da se prijave. Kamp će se održati od  1. do 6. jula na Mrakovici (Kozara),  a pravo učešća imaju sve osobe iz  Bosne i Hercegovine  dobne starosti od  18 do 30 godina . Učesnice i učesnici će kroz šestodnevni program kampa proći mnogobrojne radionice, predavanja, obilaske spomenika, učestvovati u diskusijama, bolje će se upoznati sa političkom snagom antifašizma danas i ulogom mladih u revoluciji. Prijave možete slati na  czmkvart@gmail.com  do 23. juna 2021 . Odabrani učesnici i učesnice će biti obaviješteni najkasnije 48 časova nakon isteka roka za prijave. Troškove puta, smještaja i hrane snosi Centar za mlade Kvart. Takođe, organizator kampa će pratiti preporučene epidemiološke mjere i osigurati bezbjednost učesća na kampu, obezbijediti maske i sredstva za dezinfekciju, te će biti osiguran prostor za distancu i siguran rad. Očekujemo v

POZIV ZA UČEŠĆE NA ANTIFAŠISTIČKI KAMP

  Centar za mlade Kvart organizuje Antifašistički kamp na Kozari i tim povodom poziva sve zainteresovane antifašistički orijentisane mlade osobe da se prijave. Kamp će se održati od 6. do 11. novembra na Mrakovici (Kozara), a pravo učešća imaju sve osobe iz Bosne i Hercegovine i Srbije dobne starosti od 18 do 30 godina . Učesnice i učesnici će kroz šestodnevni program kampa proći mnogobrojne radionice, predavanja, obilaske spomenika, učestvovati u diskusijama, pripremati uličnu akciju, bolje će se upoznati sa političkom snagom antifašizma danas i ulogom mladih u revoluciji. Prijave možete slati na czmkvart@gmail.com do 30. oktobra 2020. Odabrani učesnici i učesnice će biti obaviješteni 24 časa nakon isteka roka za prijave. Troškove puta, smještaja i hrane snosi Centar za mlade Kvart. Takođe, organizator kampa će pratiti preporučene epidemiološke mjere i osigurati bezbjednost učesća na kampu, obezbijediti maske i sredstva za dezinfekciju, te će biti osiguran prostor za distancu i sig

Nagradni konkurs: Da li su ljudska prava samo slovo na papiru?

  Jedan od prvih članova deklaracije o ljudskim pravima glasi: Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, vjeroispovijest, seksualno opredjeljenje, politično ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili drugi statusi. Takođe, ne smije se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kom neka osoba pripada, bilo da je to područje nezavisno, pod starateljstvom ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet.   Ključne vrijednosti ljudskih prava su: -ljudsko dostojanstvo -jednakost -sloboda -poštovanje -nediskriminacija -tolerancija -pravda -odgovornost   Iako su ove vrijednosti univerzalne ili bi trebalo da budu, u Bosni i Hercegovini se građani i građanke svakodnevno susreću sa oduzimanjem dostojanstva i osnovnih ljudskih prava. Pravda je teško dostižna ili je nepostojeća, a osobe i instituc