Da su me pitali - da li ću se ikada plašiti
same sebe? - vjerovatno bih rekla - da postoji previše drugih razloga i ljudi
na koje je pametnije usmjeriti strah - čisto zarad sigurnije egzistencije. Sebe
kontrolišem, barem onoliko koliko će mi svijest dopustiti i dajem si oduška.
Vjerujem u snagu sopstvenog karaktera i izgrađene samokontrole vođene
uvjerenjem u neophodnu društvenu strukturu, pravila koja lebde u zraku oko svih
nas. Nismo ih pročitali, nisu nam objašnjena, a tu su skoro pa opipljiva sa
svakim ustajanjem kad učitelj ulazi u učionicu, svakim minutom dok stojim u
beskrajno dugom redu za ovjeru papira u opštini i ne preskačem iako me već
odavno bole stopala, svakim prešućenim sarkazmom na još jednom Trumpovog
Bosanskog “supportera” u društvu, sa svakom iznetom konstruktivnom kritikom...
Postoji taj nevidljivi štit
ličnog izbora, prava dodijeljena rođenjem, a koji nosim, koji nosiš. Ali šta
onda kad on poprimi oblik, boju, ideologiju… Šta kada vaše riječi više nisu
njegova posljedica nego uzrok - a vaša djela refleksija očajne potrebe za
njegovim jačanjem. Šta kada taj isti koncept sada okićen novim ruhom postane
predmet naše diferencijacije - simbol moći a do jučer nas je ujedinjavao? Zar
da me onda smatraju ludom jer se plašim same sebe?
Čini mi se da sam čak i plakala, dok sam
bijesna udarala u jastuk. Trebalo mi je vremena da se probudim - da se trznem
iz blagog transa situacije. Tad u jednom trenutku se slilo u mene - i stav tog
čovjeka i mirnoća pogleda i uvjerenje sa kojim je potapšao moju majku po ramenu
- da je ohrabri - da je uvjeri. Paralizovao me strah - ne moj, ma ne ni njen -
nije čak ni shvatanje da treba da se plašim. Ne strah od njega, od njih - strah
od rušenja tog koncepta - ljepila koje, mislila sam drži nas još uvijek korak
dalje od pravila džungle.
Zar da mi dok ulazim na biralište načelnik
mjesne zajednice kaže za koga da glasam? Zar da mi oblikuje političko uvjerenje
- zarad mog ličnog boljitka u vidu asfaltiranja mahalse ulice koju predugo
čekamo? Zar da je taj boljitak uvjetovan?
Zar da mi prešutno nabija na nos paket
pomoći penzionerima - što je općina tokom COVID-19 karantina dostavila mojoj
nani? Zar se mogu tako kupiti? A ponajviše zar da moja majka prešuti?
Gdje je moj nevidljivi štit? Što se njegovi
polomljeni komadići sad zarivaju u ponos? Ali pazite, ne plačem i ne tučem
jastuk zbog te političke spodobe ušuškane pod uvjerenjem moći - već zbog nas.
Zbog modernih idioma poput: “Šta ćeš tako je..”,”Šuti može i gore!” - koje brišu
granice dostojanstva i moje ljudskosti - oblikuju me u hrpu mesa i kosti - jer
ne čini me čovjekom samo sposobnost da razmišljam - već pravo da misao
realizujem u riječi i djela.
A onda nakon vala bijesa ide shvaćanje
univerzalnosti ovog pasivnog stava - ovog odnosa moći i šutnje - golotinje
naspram modernizovanih verzija društvenog štita. I odjednom me se tiču i
trudnice otpuštene jer tobože odjednom više nisu produktivne radnice i svi
poznanici odbijeni za posao u nedostatku predispozicija koje nosi podobna
stranačka kartica… I ne znam da li me više umrtvljuje količina ovih situacija
ili sad već očito pitanje: da li ja umišljam postojanje mog ličnog tankog
neopipljivog štita? Da li je to samo iluzija, posljedica očite neiskusnosti u
odnosu sa životom?
Neka vam je upravo struktura ovog teksta -
a koja obiluje pitanjima, usudit ću se reći sad već i retoričkim - bude
ilustracija realne slike društva u kojem živimo. I taj medijski često
eksploatisan izraz “društvo u kojem živimo” za mene postaje gomila neodgovorenih
pitanja, gomila potisnutih misli, spinovana stvarnost u kojoj plutamo jer čini
mi se plivat više ne znamo.
Pravo više nije poklon života, već cilj i
produkt životne borbe. Mislila sam da smo izvukli pouku iz historije - ali
nekako uspjevamo iznova i iznova boriti iste borbe i živjeti iste strahove i
isto mrtvilo. I možda je dobro što se plašim ovog straha i ovog osjećaja
nezaštićenosti. Možda nisam luda. Možda u mom slučaju “mislim, dakle postojim”
postaje “plašim se sebe, dakle postojim” - jer dok god se plašim da ću vrisnuti
na političku spodobu i otrgniti mu ruku sa maminog ramena - živjeću. Kad počnem
da se plašim da li sam dovoljno pognula glavu, umrijeću. Jer izgleda jedino
pravo, koje mi ne mogu oduzeti jeste - da vjerujem u mogućnost egzistencije i
ostalih.
*Prethodno opisana životna situacija inspirisana je stvarnim
događajima, ali možda na svu sreću ne ličnim - iako shvatanja itekako jesu.*
Amina Hasović
Sarajevo, 09.12.2020.
Comments
Post a Comment