Ima li pamćenja poslije zaborava?

Krivotvorine faktografije i istoriografije često prate potpuno prazne i falsifikovane metafore i metonimije.

Kvaziumjetnost, pseudostvaralaštvo, uvijek se može lako prepoznati. Ne treba posebna pamet da se uoči taj šablon razmišljanja i “dobar fol” koji uvijek kupuje najsujetniju publiku. U tren oka eto još jednog ogledala pred slikom i prizorom zbilje. I onda još jednog, nasuprot tome, a to drugo postavlja publika.

Čist falsifikat stvarnosti izaziva u publici uvijek istu reakciju - publika postavlja svoje ogledalo. U toj novoj slici, ma koliko sjećanje i pamćenje bili mutni, magično suočavanje sa falsifikovanom simbolikom prošlosti dešava se na bezbjednoj distanci. Promatra se prošlost koja nikad nije postojala, za potrebe izmišljanja bolje prošlosti, a to je postupak u kome se dubina mraka naziva još i pragom vidljivosti.

Da li to pomaže transformacije svijesti u ego, morala u superego, sopstva u – pardon my Bosnian – identitet, entitet ida, to malo ko zna. Ovo su ionako prostori u kojima prošlost tek dolazi, u kojima će – riječima bivšeg premijera – sve ovo jednog dana biti sutra. A u toj situaciji mnogo je onih koji će odmah preći u to sutra. Riječima ministra policije – već će postati sutra, što znači da danas i nisu.

Pa šta ćemo onda sa juče, tj. sutra? Ako već danas nismo…

“Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima”, predstava u režiji Mladena Materića prema tekstu Petera Handkea, nastojala je odgovoriti na pitanje u kakvom svijetu živimo. Bilo je to kao juče, jer veliki se umfali uvijek zadugo pamte. Kad god neko nešto izmisli, sjetim se ove predstave. Niko to izmišljanje nije bolje budžetirao u ovoj gustoj magli impregniranog zaborava, tako dobro osmišljene mantre na kojoj bi pozavidjele i mnoge organizacije civilnog društva.

Sve je bilo istina, baš sve. I baš u jednom trenutku, iznebuha, anonimni čoban odnosi maketu džamije, u drugom trenutku je vraća, bez riječi. Prošlo je neko vrijeme, izvedeno je nekoliko scena, izmijenjeno nekoliko radnji. I sva je predstava bila u tome: scena za scenom, radnja za radnjom, bez riječi. Osim tog “detalja”. On je bio i bez radnje i bez scene, samo pokret s rekvizitom. Da li taj anonimni čoban nije mogao skupiti riječi za čin rušenja i činove obnove, od potpune eliminacije vjerskih objekata do skupljanja njegovih dijelova po deponijama i mulju ili to nije bilo u planu predstave o ratovima, istrebljenjima, to nije toliko ni bitno. Da li je mogao pokazati radnju ili konstruisati scenu, to je već presudno važno.

Odlučiti se na takav čin ni mjesec dana poslije referenduma o 9. januaru i gotovo šest mjeseci prije ponovnog otvaranja Ferhadije. Pa, neka ostane u opticaju jedna metafora atrofije, za sve one koji ne misle da su to ipak muda umjetnika.

S bezbjedne distance, sve se u toj predstavi moglo opisati kao stvarnost. Osim zbilje koju je bilo teško prepoznat od siline njenog tretmana kao stvari, kao korisnog ali ne i tako neophodnog detalja. Kao da Poirot s kišobranom lebdi nad Gospodskom ulicom od prije stotinu godina. To je, uostalom, bilo i na plakatu predstave. Banjalučke džamije, sve ili jedna – sasvim svejedno – tako su, eto, posmatrane u predstavi kao netaknute, kao vraćene potpuno nove. Samo bez garancije trajnog mira.

Dvadeset i pet dana poslije otvaranja Ferhadije, na Dan bijelih traka, u Banjaluci je izveden performans “Call me, I am not there”.

Kopije stranica predratnog telefonskog imenika (možda čak i posljednjeg telefonskog imenika u Banjaluci) po gradu su dijelii autor Srđan Šušnica i grupa aktivista/kinja. Pokušaj da se stanovništvu ukaže na sugrađane, komšije koji više nisu tu. Da oni nisu samo tek tako otišli, već da su otjerani u kampanji terora i monstruoznih i masovnih zločina.

Stari telefonski imenik Banjaluke nijemi je i zaboravljen svjedok sa su neki Ibrahim, Azra, Mate, Ana nepdobne vjerske ili etničke samodeklaracije živjeli na banjalučkim adresama, da su njihovi životi, životi i sjećanja više od 75 hiljada prognanih nekada pleli tanane mreže generacijskih narativa o jednom gradu, njegovima avlijama i stanovnicima, koje su se slagale u urbanu memoriju i istoriju tog grada, priča Šušnica.

“Ljudi su ih uzimali i nisu ništa pitali. Neki su ih odmah po letimičnom čitanju odbacili. Nismo imali previše razgovora sa prolaznicima niti sa gostima u bašti hotela. Sjećam se jedne djevojke u bašti hotela koja je letak nakon čitanja pocijepala. Kada sam ponovo prolazio kraj njenog stola, obratila mi se protestno i nadmeno, zahtijevajući da uzmem ovo svoje smeće nazad, pokazujući rukom na gomilu iscjepanog letka sa kopiranom

stranicom starog banjalučkog imenika”, kaže on, napominjući da je njegov odgovor bio da je to ipak njeno smeće…

 

Nego, šta sutra uraditi za bolju prošlost? 

                                                                                                             Autor: Ljupko Mišeljić